banner

NEMAMO POJMA TKO SMO

NIKAD DOVOLJNO: Zato je suvremena civilizacija u začaranom krugu tjeskobe

“Kada uspoređujemo ljudske sa životinjskim željama pronalazimo mnoge nevjerojatne razlike”, piše filozof Alan Watts koji u knjizi Mudrost nesigurnosti: poruka za doba tjeskobe nudi zanimljiv pogled na staru tvrdnju, da današnje društvo ima potpuno poremećene prioritete, te da trebamo živjeti za danas, a ne sutra.

Životinja jede sa želucem, a čovjek s mozgom. Kada je životinji trbuh pun, ona prestaje jesti, ali čovjek nikada nije siguran kada da stane. Nakon što je pojeo koliko mu trbuh može podnijeti, još se osjeća praznim, još osjeća potrebu za daljnjim zadovoljavanjem.

To je najvećim dijelom zbog tjeskobne svijesti da konstantan pritok novih količina hrane nije apsolutno siguran. Dakle jedi koliko god možeš kad god možeš.

To dolazi i iz svijesti da u nesigurnom svijetu ni zadovoljstvo nije sigurno. Stoga se trenutačno zadovoljstvo koje pruža hrana mora iskoristiti do maksimuma, čak i ako šteti probavi.

Ljudske želje su nezasitne

Toliko žudimo za zadovoljstvom da ga nikad nemamo dovoljno. Stimuliramo naše organe osjeta sve dok oni sami ne postanu neosjetljivi, pa da bi nastavili osjećati zadovoljstvo koristimo sve jače i jače stimulanse. Tijelo se razboli od napora ali mozak traži još.

Mozak traži sreću, a kako ga puno više zanima budućnost od sadašnjosti sreću zamišlja kao beskrajno dugo zadovoljstvo. Ali mozak je i svjestan da nema na raspolaganju beskonačno dugu budućnost, te stoga pokušava nagurati sva zadovoljstva u svega nekoliko godina.

Zbog toga se moderna civilizacija u gotovo svakom pogledu nalazi u začaranom krugu. Osnova te frustracije leži u činjenici da mi živimo za budućnost. Ali budućnost nikada ne dolazi već, kako se krećemo kroz vrijeme, postaje sadašnjost.

“Potraga za srećom potraga je za konstantno bježućim fantomom, i što ga brže lovite, to on brže bježi pred vama. Zbod toga su sve radnje naše civilizacije užurbane, zato jedva da itko uživa u onome što ima, i uvijek traži više i više,” piše Watts. “Sreća se stoga ne sastoji od čvrste i supstancijalne stvarnosti, već od takvih apstraktnih pojmova kao što su obećanja, nade i uvjeravanja”.

Watts tvrdi da je jedno od zla modernog društva to što vjerujemo da je san gubitak vremena, da je život kratak. Zanimljivo, radije bi gledali TV ili lovili naše fantazije nogo se odmarali.

Čovjek općenito ne zna što želi

Životinje provedu dobar dio svog vremena drijemajući ili ne radeći ništa, ali, zato što je život kratak, ljudi moraju u njega natrpati najveće količine svjestnosti, budnosti i kronične nesanice da bi bili sigurni da neće propustiti niti jedan komadić zadovoljstva.

Naša potraga za neprekidnom stimulacijom dolazi uz visoku cijenu. Postanemo “nesposobni za pravo zadovoljstvo, neosjetljivi na najsuptilnije i akutnije radosti života”. Što je zadovoljstvo “običnije”, to nas manje zanima. Radije bismo gledali TV.

“Opće uzevši, civilizirani čovjek ne zna što želi. Radi za uspjeh, slavu, uspješan brak, zabavu, da pomogne drugima, ili da postane ‘prava osoba’. Ali to nisu prave želje jer se ne radi o pravim stvarima. To su nusproizvodi, okusi i atmosfere pravih stvari, sjene koje niti ne postoje. Novac je savršen simbol svih tih želja, jer je i sam simbol pravoga bogatstva”.

Na osnovu svega ovoga Watts zaključuje da se ne možemo zvati materijalističkim društvom. Mi smo zaljubljeni ne u stvari, već u sjene, privide.

Povratak na Net.hr