Blog

U kavanu idu ljudi koji žele biti sami, ali im je za to potrebno društvo

[:HR]Zimski praznici su za nama. Isti praznici nas ponekad znaju pošteno financijski i emocionalno iscrpiti (sjetite se političkih rasprava za obiteljskim stolom  i vilica kojima se redovno i neshvatljivo maše kao kontraargument), te vjerujemo da kontemplativni odlazak u jednu od finijih gradskih kavana, može poslužiti kao ugodan lijek.  Svaka kavana koja drži do sebe, može pružiti gostu ugodno iskustvo bijega od hektične svakodnevnice i  gost može slobodno sam ispijati svoj espresso sjedeći u svojoj zoni komfora, tiho ometen jedino diskretnom muzikom klavira ili nekog klasičnog djela. Tako  nekako izgleda naša predstava o tom finom mjestu koje je nekoć bilo rezervirano za starije intelektualce i gospodu u mirovini,  a kako to izgleda  danas, poslušajte izvješće iz prve ruke vrsnih gastronomada i svjetskih ljudi sa portala okusi.eu  čiji izvrstan tekst o tematici bečkih kavana, predstavljamo našim čitateljima.

ID-211-Becke-kavane-co-hotel-sacher_3038

U kavanu idu ljudi koji žele biti sami ali …

Što su za Pariz bistroi, a za London pubovi, to su za Beč i Bečane upravo kavane. Kavana je prava bečka institucija u koju se ne ide samo popiti kavu nego razgovarati s prijateljima, pojesti nešto tipično bečko, kao iz mamine ili bakine kuhinje ili pak satima čitati brojne novine razapete na drvenim držačima. I ne, to nije mjesto samo za starije ili osobe u mirovini već za sve generacije i slojeve društva.

Navodno je prvu bečku kavanu otvorio Grk Johannes Theodat (Johannes Diodato) davne 1685. godine a neke su stvari ostale nepromijenjene. Iako je Beč danas čuven po kavanama i iako su one njegov zaštitni znak, prve kavane su otvorene oko 1530. godine u Osmanskom carstvu i to u Kairu i Damasku, a kasnije i Istanbulu. Čak su i London i Venecija bili brži od Beča. Iako danas kavane sve više odumiru odnosno zatvaraju se i preuređuju u nešto modernije, procjenjuje se da ih u glavnom gradu Austrije još uvijek ima oko 500.

ID-213-becke-kavane-co-cafe-drechsler_6645

Nemojte se nikako čuditi ako je konobar neljubazan i srebrni poslužavnik s kavom i čašom vode doslovce baci pred vas. I to je donedavno spadalo u tradiciju prave kavane, a danas pomalo izumire. U kavani se satima smije sjediti uz jednu kavicu,MelangeFiaker ili možda Einspänner, a da vam pritom nitko ne pokaže da je vrijeme da odete.

ID-210-Bec-galerija-i-clanak-kavane-Demel_3298 Davno je pisac Alfred Polgar(1873 do 1955) napisao kako “u kavanu idu ljudi koji žele biti sami, ali im je za to potrebno društvo.” Poznati pisci kao što su Arthur Schnitzler ili Egon Erwin su u kavanama napisali velik dio svojih radova a neki su u svojoj omiljenoj kavani primali i poštu, kao da tu stanuju. I danas se u kavanama nalaze poslovni ljudi kako bi u opuštenijoj atmosferi obavili radni sastanak.

 

Kavana je u Beču puno i svaki kvart ima one koje su popularnije ili manje popularne. Tipično im je što je veći broj gostiju uglavnom stalna klijentela. Zanimljivo je i da stranci prisvoje neke kvartovske kavane kao svoje i tu se nalaze s prijateljima. Tako je i moj prijatelj iz New Yorka za sastanke odabirao Café Pruckel ili Café Diglas, koji su od njegovog tadašnjeg stana bili udaljeni svega 50 metara.

ID-209-Bec-cafe-Diglas_3052

Jedna kavana koja spada u must see za posjetitelje Beča je Café Central u Herrengasse, što zbog uređenja (za koje je odgovoran slavni Alfred Loos) a što zbog slavnih posjetitelja poput Sigmunda Freuda i bečke inteligencije s početka 20. stoljeća. Café Central danas ima fantastične slastice, ali vam se tu može lako dogoditi da dugo čekate da na ulazak i stol, zajedno s dva autobusa ruskih turista. Turisti danas hodočaste i u već legendarni Café Hawelka u kojem je vlasnik, danas već 99-godišnjak, još od 1939. godine pa sve do nedavno dočekivao svoje goste. Kavanica je izuzetno malena i mračna, a domaći je izbjegavaju. Svejedno must see, barem jednom, pogotovo jer se nalazi blizu Grabena i turističkih putanja.

Podjednako privlačna domaćima, ali i turistima je Café Landtmann. Ovaj Kaffeehaus je čak zaštićen kao spomenik kulture. Zbog svoje lokacije u blizini gradske vijećnice (Rathaus) i Burgtheatera odnosno gradskog kazališta već godinama je okupljalište glumaca, političara i općenito starog bečkog društva. Ne smije se zaboraviti niti Café Schwarzenberg na Schwarzenbergplatzu koja je vrlo elegantnog izgleda i s odličnom hranom i kolačima. Sve nabrojane kavane su u samom centru Beča, u 1. okrugu.

ID-1046-becke-kavane-mala-goldegg-900x506

Flair bečke kavane odnosno atmosferu prošlih vremena nude domaćima i već gore spomenuti dragi Café Pruckel na Ringu,Café Diglas na Wollzeile, pomalo ofucani Café Sperl u Gumpendorferstraße (6. okrug), Café Goldegg (4. okrug) te Café Weimar na Währingerstraße (8. okrug). Café Diglas kod Naschmarkta (6. okrug) je bio preofucan te je nedavno preuređen, a natpis kod vrata naglašava kako su «Pušači dobrodošli» – što je pomalo postalo raritet u zemlji u kojoj je pušenje po lokalima zabranjeno.

ID-212-becke-kavane-co-cafe-sperl_5796

Pokraj hotela Sacher se nalazi kavana Mozart koja nije loša, ali nije ono što se očekuje od prave bečke kavane. Ugodna bez puno tradicionalnog. Ali ova, baš poput svih ostalih kavana, također ima dobre kolače i torte. Fantastične kolače ima i čuveni Demel koji je 2014. godine proglašen za najbolju gradsku kavanu. Kako Demel ima izuzetno dugu tradiciju konditora odnosno carskog slastičara, pročitajte o njemu više pod člankom Konditorei.

ID-214-becke-kavane-co-demel-show_1266Na Karlsplatzu (sa strane 1. okruga) je Café Museum koji je nedavno preuređen i poprilično je ugodan. U blizini, preko puta samog Naschmarkta, na strani 6. okruga, smjestila se kavana Savoy koja ima vrlo interesantno uređen interijer i posebnu klijentelu.

No kad smo kod kavana, ne može se ne spomenuti Café Anzengruber (4. okrug) u blizini Naschmartka. Kavana koja to i nije, je u stvari već godinama kultno mjesto u gradu. Od kvartovskog okupljališta za Bečane, Anzengruber se razvio u okupljalište raznih skupina i slojeva ljudi. Što je našim ljudima možda još zanimljivije znati je da Anzengruber već tridesetak godina vodi obitelj iz Dalmacije. Tako da kad se mi domaći želimo tamo naći, kažemo po dalmatinski: Vidimo se u Anzengrubera! Cijela obitelj ovdje radi, tu se dobro jede, šnicla je savršena, krumpir-salata također, a ponekad ima i sarme ili punjenih paprika. Tu ćete dobiti i vina iz Hrvatske, a ako ostanete dovoljno dugo, jedan od vlasnika će vam i zapjevati.

Fotografije i tekst preuzeti sa portala Okusi.eu
Autor: Helena Varendorff
Izvorni tekst pročitajte ovdje.[:]