Infracrveno, bluetooth, mobitel s kamenim tipkama...
Nađete se s prijateljem, on izvadi svoj novi mobitel i krene vam pričati sve o tom mobitelu. Pričaju o tome kako ima infracrveno i bluetooth, iako ne znaju točno za što služi bluetooth, ali znaju da možeš preko infracrvenog nekom prebaciti 'Bobo smrade' i to je sve što je bitno. Ispričaju vam sve o kameri i kako je dobra kvaliteta; 'Vidi! Kad uslikaš nekog iz daleka skoro se kuži tko je na slici, stari predobro'. Mobitel ima čak mjesta za 5 pjesama. Od svih pjesama koje imate na CD-ovima, i koji su vjerovatno 'piratizirani', odaberete njih 5 i preslušavate ih religiozno. Ako želite nekog uslikati, snimiti video ili prenijeti si najnoviji sadržaj koji je kružio među vašim prijateljima morate odabrati jednu od tih pjesama i kao krvnik je pogubiti da bi imali mjesta za išta novo. Užicali bi od roditelja 15 kuna da možete kupiti bon i zvati prijatelje vani, što bi najčešće bilo izvedeno jednostavnim polu-rečenicama poput '8 kružni' ili '8 zidić'. To su sve informacije koje su im bile potrebne.
Mobiteli su tada bili dosta nezgodni jer su imali tipke koje su valjda rađene od dijamanata, palčevi bi vam morali biti nabildani da možete pritisnuti tipku, ali zato su mobiteli bili otporni na sve. Mogli ste ih udarati od zid, bacati po lokvama i pregaziti autom, ali bi i dalje radio. Kad bi konačno krepao mogli ste ga koristiti kao čekić. Mobitel bi preživio i nuklearnu katastrofu, valjda.
Nekad si na WCu čitao deklaracije s šampona, sada provedeš toliko vremena na mobitelu na WCu da ti noge otkažu. Sad ti mobitel ima kameru bolju od profesionalnog aparata koju koristite da bi uslikali svaku moguću poziciju nogu na nekoj plaži i postavili na društvene mreže. Na mobitelu imate 3000 pjesama, ali uvijek sviraju iste i dosadne su vam. Ili sami sebi upalite jednu te istu pjesmu i preslušavate ju, a ostale zaboravite. Sadržaj koji vam je smiješan s interneta ne skidate nego samo 'šerate' i uskoro zaboravite na njega jer ga jednostavno ima previše. Vjerovatno imate neku pretplatu koja vam omogućava da uopće ne izlaziš s prijateljima vani, nego održavaš kave i pijanke preko Facebooka ili neke slične mreže. Jedna poruka nije dovoljna, već razbijaš poruke u milijun različitih. Mobitel ne može izdržati slabiji potres s tim da je okružen jastucima i kad bi konačno krepao nakon 5 mjeseci što ga imaš, ne bi plakao jer si sentimentalno vezan za njega, nego bi ga bacio i prešao na sljedeći.
'Tko nije imao biceps od zatvaranja prozora na autu, nije živio'
Ah taj nezaboravni trenutak kad bi onaj jedan prijatelj što je položio skupio pare na sezoni ili u očevoj radionici i kupio si luksuzan auto poput Golfa 'dvice', neke Zastave ili Opela. Dićio bi se svojim autom kao da mu je sin. Svaku ogrebotinu bi ljubio. Kad uđeš prvi put u njegovo auto i ideš zatvoriti vrata, saznaš da je to nemoguće jer ga prvo moraš udarit nogom da bi se vrata zatvorila. Hoćeš se vezat? Ne može. Nadajmo se da neće biti policije. Prozor se isto ne može zatvorit i auto proizvodi nekakav čudan miris i zvuk kad se vozi, ali te prijatelj uvjerava da je to sasvim normalno. Auto bi stalo svako malo da 'odmori', no vi ste ionako mislili zapalit cigaru. U autu naravno, jer vani je ledeno. U autu je isto ledeno ali se bar vjetar osjeti samo kroz poluotvoreni prozor. Kad bi konačno krenuli, vozač bi se toliko morao hrvati s mjenjačem da bi mu desni biceps bio uskoro veći od glave. No, koliko god to auto nije valjalo i dalje bi govorili da to auto 'ima dušu' jer bi se sentimentalno vezali za činjenicu da moraš šakom udarit pretinac da bi se otvorio i da bi izvadili jednu od dvije kazete s glazbom koju imamo.
Sada, tko nema novo auto je gubitnik. Što? Auto ti nema prostora za sakriti 15 izbjeglica i ne posjeduje amortizere s teretnih brodova? Auto ti ne masira stopalo dok stišćeš gas? Bezveze. Jesi ti uopće potrošio pola svoje plaće sljedećih 10 godina na svoje novo auto? Ako ne strepiš svaki put kad ti auto napravi neki čudan zvuk jer ćeš morati prodati onaj jedan bubreg što ti je ostao, jesi li ti uopće vozač?
I nema veze što imaš auto star 10 godina, to ti je već previše i jedva ga se čekate riješiti.
'Bitno je s kim si, ne gdje si'
Prije bi sa svojim mobitelom 'na sklapanje' pozvali svoje prijatelje vani s nekom kriptičnom porukom. Uzeli bi pive u dućanu gdje vam radi rođak ili neka teta kojoj je dosta života i koja ne brine za inspekciju. Otišli bi u neki lokalni parkić ili slično mjesto gdje bi bilo na stotine ljudi. Neki od tih ljudi bi išli na cajke, neki na neki koncert, neki na nekog DJ-a, a oni koji nisu imali novaca bi ostali u parku do jutra slušajući jedne te iste pjesme i pričali bi o tome kako su im roditelji 'bezveze' jer ih tjeraju da idu na faks. Svatko od njih bi se obukao u 15 slojeva tijekom zime, što bi im ograničilo kretanje, pa su jedini oblik komunikacije bili prigušeni zvukovi koji bi uspjeli proći kroz četiri šala.
Danas se dogovaraš s prijateljima 15 dana unaprijed gdje ćete izaći, tko će biti s vama, gdje ćete nakon i slično. Kad se konačno dogovorite koliko ćete potrošiti novaca na rezerviranje stola s cugom koju ćete popiti u pola sata, otiđete i potrošite puno više od toga. Nije izlazak, ako vam novčanik ne proizvodi jeku kad pogledate u njega ujutro i vrisnete. Ali nema veze jer imate 500 super slika sa sinoćnjeg izlaska.
Kad bi organizirali rođendan, prije bi vam došlo 50 ljudi i vjerovatno bi par njih bilo izgubljeno na tjedan dana, par njih bi završilo u policijskoj postaji, a vi bi potrošili 30 kuna jer svatko nosi svoju cugu. Sada rođendane provodite ispred TV-a ili laptopa, u najboljem slučaju na večeri, jer vam se ne da izlaziti. Rođendan vam čestita 300 od 674 prijatelja na Facebooku i zbog toga ste užasnuti. Kako je onaj jedan lik s kojim sam pričao jednom mrtav pijan ispred kioska u 4 ujutro mogao zaboraviti na moj rođendan?
'Daj Bože da mama ne vidi jedinicu'
Ono kad dobiješ jedinicu iz Prirode i društva, prvu ikada u životu. Na prvu si pomisliš: 'Frajer sam, samo takav, ne može mi nitko ništa, pokupit ću sve Pokemone', pa u onih 100 metara šetnjice do kuće shvatiš da ćeš slušat' mamu kako urla jer te smatra malokulturnim stvorenjem već u 4. osnovne i da tati nećeš moć' pred oči od sramote što napravi sina koji ne zna razlikovat' plus i minus na magnetnom polju. Pa oba roditelja odlaze na informacije, saznaju da imaš i koju dvojkicu iz matematike i samo čekaš pravi trenutak da pobjegneš i ne vratiš se nikada, znaš da te čeka kazna mjesec dana - nisi lud.
Danas? Roditelji urlaju na profesora što sinu jedinome daju 7. jedinicu u zadnjih tjedan dana, ti moliš Boga s 11 godina, da ti 'ova' iz zemljopisa da dva da prođeš peti razred u miru Božjem i da za nagradu dobiješ iPhone 90.
5 kuna prije, 5 kuna danas
Zamisli džeparca od 5 kuna. Nasmijali biste se danas, pet kuna nije za kruh dovoljno, ni za litru mlijeka. A, mogli smo k'o klinci čuda - osjećaj kad od roditelja dobiješ onu unikatnu novčanicu, pa shvatiš da možeš kupit' 5 onih zamrznutih sokića/sladoleda, Snjeguljicu, Njofru, Rumko...čuda! Izađeš na kvart, u parkić ili na igralište, pa lamaćeš novčanicom svima ispred nosa: 'Danas ja častim, 'ko hoće jednu 'ledenicu'?'. Karte si 'koko' k'o lud, igr'o za novce, pa plakao jer je Jura iz 4.B pobr'o pred Anom 2 kune koje su ti ostale. Više nisi frajer, al' bar imaš ledenicu.
Danas ako nemaš separe, 3 boce, nov mobitel, izlaziš do 3 već s 13 godina....nije to to. A, toj novčanici od 5 kuna a današnjem medeku, samo se nasmiješ, jer 'ko to ima opće u novčaniku?!'.
