Svakog dana, njih dvojica šetali bi do željezničke stanice Shibuya. Profesor bi kupio kartu, pomazio se i pozdravio se s Hachikom te ušao na vlak.
Hachiko bi ostao na stanici i nestrpljivo čekao povratak gazde. Kako je čekao profesora, postao je miljenik četvrti i putnika. Zastali bi, podragali Hachikoa ili mu dali pokoju poslasticu. Rutina je trajala godinama.
Jednog dana, profesor Ueno se nije vratio. Umro je od krvarenja u mozgu.
No Hachiko nije gubio nadu. Svakog popodneva, točno u vrijeme kada se njegov neprežaljeni gazda vraćao s posla, došao bi na stanicu i čekao.
I tako godinama. Djelatnici stanice, putnici mještani brinuli su se o njemu..
Sve do 1935., kada je uginuo i Hachiko. Ljudi su se skupili, molili...
Šokirani mještani nisu mogli podnjeti zamisao da će ga zakopati i da više nikada neće vidjeti Hachikoa.
Mumificirali su ga i izložili u priroslovnom muzeju.
No željeli su učiniti više. U čast njegove nepokolebljive odanosti, podigli su mu brončani spomenik, točno na mjestu na kojem je stajao i čekao svog profesora.
Pored groba profesora Uenoa, podignuta je stela, kako bi dvojica najboljih prijatelja ponovo bili zajedno.
Mještani dirnuti Hachikovom odanošću, čitavu stanicu su redili njegovim likom.
Liniju kojom je profesor putovao nazvali su po psu.
Svake godine, održava se posebna svečanost na kojoj se sjeća nerazdvojnog para i njihove ljubavi.
Nedavno, podigli su spomenik i ispred sveučilišta na kojem je predavao Ueuno. Tamo, Hachiko je konačno dočekao svog profesora.
