Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PONOVO SU SE NAŠLI

‘ON HRVAT, JA SRPKINJA, ’91 LJUBAV SNAŽNA KAO STRUJNI UDAR…’: Bili su razdvojeni 24 godine, a sada? Ovo je priča za filmove

‘Prolaze godine, ne znamo ništa jedno o drugom, ali ja ga čuvam u srcu i glavi, u fotografijama, sitnim poklonima, kartama za kino, dnevniku’

Portal zena.blic u sklopu svog serijala “Moja ljubavna priča” objavio je jednu o ljubavi dugoj 24 godine između Srpkinje i Hrvata koju prenosimo u cijelosti.

“Gledam svog divnog supruga dok razgovaramo o svakodnevnim stvarima. Razmišljam koliko je dobar prema meni, koliko sam sretna s njim i uz osmijeh se glasno zapitam je li moguće da smo uspjeli.

Bilo je proljeće 1991. godine. Zagreb. Ja student u studentskom domu, njega upoznajem kao prijatelja moje cimerice, također je bio student. Živcira me jer mi tjera inat dok pričamo o sportu, upropasti nam tulum jer pušta glazbu koju većina ne sluša, ponaša se kao da me ne primjećuje.

Iz tog istog inata plešemo i tako počne naša ljubavna priča. Naša ljubav. Velika i čista, na prvi pogled nemoguća jer on je Hrvat, a ja Srpkinja. Ne zanima nas što sve miriše na rat, što pokušavaju da nas truju i razdvoje.

‘Previše smo mladi da budemo jači od svega’

Ipak, razdvaja nas moj povratak u rodnu zemlju, nemogućnost da održimo kontakt jer više ni telefonske veze ne postoje, to što smo previše mladi da budemo jači od svega. Patimo.

Pixabay

Prolaze godine, ne znamo ništa jedno o drugom, ali ja ga čuvam u srcu i glavi, u fotografijama, sitnim poklonima, kartama za kino, dnevniku. I dalje ne vjeruje da sam sve to sačuvala.

Nalazim ga, a kako drugačije nego preko društvenih mreža, nakon 24 godine. Na fotografiji on, isti, zgodan, nasmiješen, opušten, zauvijek moj jer ga tako pamtim. A od glasa, kada ga ponovo čujem, strujni udar!

‘Konačno smo se vjenčali’

Susret nakon toliko godina… Emocije toliko jake, kao da smo se jučer razdvojili. Primjećujem nekoliko sijedih u njegovoj plavoj kosi i sitne bore oko očiju, još je zgodniji i šarmantniji. Nadam se da on moje ne primjećuje.

Za sve te godine ostvarili smo se i kao roditelji i kao uspješni poslovni ljudi, život nas je pripremio za Nas. Sve što nas je razdvojilo, sada je daleka prošlost, djeca su nam odrasla i samostalna su.

Vreme je za Nas!

Vrlo brzo donosimo odluku da nastavimo život zajedno i evo nas… Konačno smo se vjenčali (nije da me nije zaprosio i te davne 91.), imamo svoj stan i svog psa, djeca nas posjećuju, roditelji su oduševljeni što smo sretni, a mi… putujemo, uživamo, volimo se svakog dana sve više i jače i iznova se uvjeravamo: Da, moguće je, uspjeli smo!”.

Povratak na Net.hr