Djeca su šutjela, zabezeknuto gledajući tekovine okrutnog kapitalizma: razjarenu gomilu koja se tuče za Bandićeve karanfile, mlade intelektualce, ljude s diplomama i evidencijskim kartonom na HZZ-u koji debatiraju o kvantnoj fizici dok smireno čekaju na porciju besplatnog i toplog obroka, bakice i dedeke koji u torbe i vrećice trpaju velike komade kruha i s nostalgijom se prisjećaju nekih davnih proslava veličanstvenog praznika rada.
'E da, to su bila vremena!', uzdiše dedek i pažljivo vadi gebis, siguran da tako uskoro neće grickati ništa tvrdo, osim one maznute korice kruha.
'Nekad su tu i janjca i odojak pekli!', prisjeća se mila bakica, s krupnim suzama u očima.
'Janjac? Odojak?', pita treći penzić.
'Nemam ja onog Alchajemera, al više se ne mogu sjetiti okusa', uzdahne žalosno.
'Je, bila su to lepa vremena, mladi su se veselili, svi su posel imali. Danas nema perspektive!'
'Je, je, vremena su se drastično promijenila!', otpjevaše u zboru.
Nisam se mogla oteti dojmu da smo napravile veliku pogrešku ukazavši se na mjestu gdje je naš vrli i neprežaljeni prvi predsjednik pričao o boljoj i ljepšoj Hrvatske u kojoj će svega 200-tinjak bogatih obitelji uživati u blagostanju, a oni ostali nek lutaju po bespućima društvene margine i jednom godišnje jedu grah! Moram priznati da smo se k'o narod svojski potrudili pretočiti san dragog nam predsjednika i vizionara u javu. Mislim da i dalje istom predanošću radimo na tome, planski birajući ljude na strateškim pozicijama i srljajući sve dublje ‒ but shit happens!
'Mamice, a hoću ja sutra morat' u školu?', upita me moja mala slatka curica, čista odlikašica, mamin ponos.
'Pa naravno da hoćeš, zlato moje, kakvo je to glupo pitanje?', zagrcnem se, 'pa ti voliš školu, zar ne?'
'Da, volim, ali zar niste sad malo prije pričale s onom tetom i stričekom koji su diplomirali, magistrirali, doktorirali i nigdje se ne mogu zaposliti? I kakva je njihova perspektiva?'
I dok su mi moždane vijuge radile sto na sat, kako da se izvučem iz ovog škripca i odgovorim djetetu a da pritom preveć ne zamuljam stvarnost, k'o grom iz vedra neba zaori spasonosni 'Boookić, koke! Kaj slavite praznik rada?'
Nakaradna kreatura u vidu moje prijateljica baci mi se u zagrljaj. Stisnula me svojim grimiznim kanđama i tiho prošaptala:
'Ovo mi je novi dečko! Znaš, vrlo je darežljiv i molim te bez onih tvojih zlobnih komentara! Zahvaljujući njemu za mene je svaki dan praznik! Hihihiiiii', počela se cerekati, no meni je knedla zapela u grlu.
Đesi, bivša manekenka, mogla se podičiti da je u prošlosti hodala s nekoliko i ne baš tako slavnih nogometaša, a oni su je redovito ostavljali uplakanu i nesretnu. S vremenom je očito izgubila svaku iluziju o uspješnoj karijeri žene nogometaša. Sama i bez perspektive, našla se u vrlo nezavidnoj situaciji. Da stvar bude još gora, računi su stizali i gomilali se, a njen šopingoholičarski nagon nije jenjavao. Unatoč teškoj mikro/makro ekonomskoj situaciji, tranzicijskim vremenima i drugim katastrofama, Đesi je ipak vjerovala da bolje sutra ipak postoji. Baš kao i Scarlet O'Hara, samo što je njena deviza glasila:
'Ak' sve i propadne, svaka žena mora znat' da sjedi na bogatstvu!'
Tako je bez imalo razmišljanja prihvatila donaciju ovog starijeg i dobro situiranog gospodina, a smiješak je ponovno titrao na njenim, sada već pretjerano napumpanim usnama.
Ne znam jesu li bile nafilane salom iz guzice, kitovom iznutricom, plastikom, gumom, silikonom, kolagenom… ali nije bilo bitno. Dok je slatko prela pjesmicu u stilu: Prada do grada, Gucci po kući, Armani za vani, njezin ju je dragi gledao s obožavanjem, a ja sam se pitala koliko je premosnica ugrađeno u njegovo srčeko. Hoće li izdržati napore zajedničkog uživanja u... Š kao šopingu?
Vjerojatno je već u pripremi imao zlatnu ili platinastu karticu, jer zna i on da današnja moderna cura voli peglati. Doduše, umjesto košulja, danas je više 'in' peglanje kartica, ali zar svi pokazatelji ne upućuju na to da su se vremena drastično promijenila?
I to je napredak?, upitala sam se.
Moja ju je mala djevojčica gledala s neskrivenim divljenjem. 'Kad odrastem, i ja želim biti poput tete Đesi! Vidiš kako je ona perspektivna!', uzdahnula je, čeznutljivo gledajući kako sretno cupka na svojim 12-centimetarskim štiklicama, utapa se u mekoj koži džinovske makine i nas ostavlja u oblaku prašine. 'I lijepa!', uzdahne Ivin mlađi sin, a stariji samo zakima glavom u znak odobravanja.
'I što ćeš sada?', zdvojno me upita Iva, njušeći pogubne posljedice koji će susret s 'tetom' i njenim ostarjelim vilenjakom ostaviti na psihu moje kćeri.
'Nadam se da će barem školu završiti, a ako stvari ipak pođu ukrivo... Hm, uvijek joj mogu objasniti da s prekuhanim špagetima ne može igrati pikado! A to je velikim curama ipak najdraža igru! A ako ni to ne upali, onda....', duboko sam uzdahnula i zaključila da danas više ne želim razmišljati. Dubokoumna razmišljanja o 'perspektivi' ostavit ću za sutra ‒ jer i sutra je novi dan!
Rozi KugliŽenska posla
