Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

ČEKAJTE MALO...

5 MITOVA O HRANI U KOJE SU NAS UVJERILE VELIKE KORPORACIJE: Velike su šanse da u kuhinji imate bijeli šećer. Evo zašto

Iako danas živimo u nezapamćenom konzumerizmu, volimo vjerovati da se, koliko-toliko, uglavnom zahvaljujući iskustvu, uspijevamo othrvati raznim marketinškim trikovima. No, prije nekoliko stoljeća, ljudi nisu bili toliko mudri pa posljedice nekih marketinških trikova vidimo i danas.

I sami u ovim trenucima u svojim hladnjacima i smočnicama vjerojatno imate nešto što vam zapravo i ne treba, ali kupili ste, jer eto, bila je neka dobra reklama ili ste negdje čuli da je to novi ‘must have’ prehrambeni artikl. Prehrambena industrija, dakako, živi od toga da mi kupujemo takve stvari, no ipak je potrebno razlikovati običan marketinški trik i stvarnu potrebu za nečime. Ovo je pet najvećih mitova u koje je prehrambena industrija uspjela uvjeriti gotovo cijeli svijet.

1. Sok od naranče za doručak

Ako ga i ne konzumirate uz jutarnji obrok, čašu ili bocu soka od naranče vjerojatno ste vidjeli u sceni doručka u gotovo svakom stranom filmu. Ovo ludilo oko soka od naranče pokrenula je reklama tvrtke Sunkist iz 1922. godine u kojoj stoji da ‘3000 liječnika garantira dobrobiti soka od naranče u prehrani malih beba’. Naime, nekoliko godina prije ovog oglasa, u Kaliforniji je započela prekomjerna masovna sadnja stabala naranča što je dovelo do preplavljivanja tržišta. Stoga je gore navedena tvrtka razvila jeftin sokovnik, prodala ovu priču i – voila – sok od naranče uskoro se našao na svakom američkom stolu, a uskoro se ta praksa proširila i po svijetu bez obzira na to kakav utjecaj na zdravlje i probavni sustav ima konzumacija soka od, primjerice, 4 naranče, u rano jutro.

2. ‘Ako piješ kavu nikad nećeš narasti’

Iako je odrasli diljem svijeta svakodnevno konzumiraju gotovo intravenozno, isti ti ljudi, kao djeca, vjerojatno nikada nisu okusili ni kap ovog napitka. Jedan od razloga tome jest i činjenica da kava i nema neki ugodan okus, kao i da djeci nije potreban stimulans za preživljavanje radnog dana, no postoji još jedan veliki razlog tomu. Naime, u 19. stoljeću uvaženo je bilo vjerovanje da kofein zaustavlja fizički rast. No, realno, nikada nisu predstavljeni nikakvi znanstveni dokazi u korist te tvrdnje. Iza svega, zapravo, stoji magnat američke prehrambene industrije i vlasnik tvornice žitarica, C.W.Post. On je na prijelazu u 20. stoljeće predstavio proizvod ‘Postum’ – zamjenu za kavu bez kofeina na bazi pšeničnih mekinja i melase. Ta antikofeinska kampanja bila je toliko uspješna da se Postum i danas može kupiti u Americi.

3. Ne, bombonijera na Valentinovo nije tradicija

Kad su konkvistadori ‘otkrili’ čokoladu kod drevnih južnoameričkih naroda, ona se konzumirala isključivo u tekućem obliku. Tako je bilo sve do polovice 19. stoljeća kad je britanska tvrtka J.S. Fry and Sons proizvela krutu čokoladu. Uskoro je, i danas popularna tvrtka, Cadbury počela pakirati čokolade u kutije za čime su se Britanci odmah pomamili. 1868. godine Cadburry je proizveo prvu kutiju u obliku srca. I to taman prije Valentinova. Kakva slučajnost.

4. Bijeli šećer nije pravi šećer

Ako danas kupite smeđi šećer, u većini slučajeva dobit ćete rafinirani bijeli šećer u koji je ubačena malo melase da bi dobio smeđu boju. No, šećer sam po sebi nije bijel, nego, dapače, smeđ. Kad su Europljani ‘otkrili’ šećer i počeli ga brodovima prevoziti na svoj kontinent, on se u sirovom obliku trpao u velike bačve pri čemu je melasa iscurila na dno. Tada su prerađivači šećera zaključili da je pametnije odlučiti se na proces od 32 koraka kojim se šećer rafinira, nego da, jednostavno, nađu način kojim će ponovno ravnomjerno rasporediti tu melasu po šećeru. Bijeli šećer postao je norma kad je šećerni gigant ‘Dominu’ plasirao u javnost fotografije, prirodnih, bezopasnih, ali naoko ružnih, mikroba koji su prisutni u smeđem šećeru. I tako su ga svi prestali kupovati i prešli na bijeli šećer koji sada, nema okus kakav je pravi šećer imao.

5. Promijenjena je definicija ‘prekomjerne težine’

Ovaj mit ne govori toliko o grijesima prehrambene industrije koliko o grijesima farmaceutske industrije. Indeks tjelesne mase je dvoznamenkasti broj koji nam u biti govori jesmo li pretili (BMI iznad 30), imamo li prekomjernu tjelesnu težinu (BMI 25-29)ili je naša težina u granicama normale (do 25). No, tko je odlučio da se osoba smatra preteškom ako joj je BMI iznad 25, a ne, primjerice, iznad 26 ili 27? Odgovor je WHO, Svjetska zdravstvena organizacija, točnije njena međunarodna jedinica za borbu protiv pretilosti (IOTF) koju je vodio profesor Phillip James. 1997. godine, nakon dvogodišnje studije, IOTF je spustio granicu prekomjerne težine s tadašnjih 27 na 25. Studiju su, sasvim prikladno, financirala dva farmaceutska laboratorija koji proizvode neke od najprodavanijih tableta za mršavljenje. Iako James tvrdi kako ga nitko nije natjerao da spusti granicu, istina je da su ove kompanije zaradile pravo bogatstvo kad su preko noći ljudi normalne tjelesne težine postali – debeli.

Povratak na Net.hr