Trenutno imamo 26 ispovijesti u kategoriji Bizarno & paranormalno

Od djetinjstva imam odvratnu naviku vezanu uz veliku stolicu

Korisnik: Borislav Vrijeme: 00:37 08.07.2016 Komentara

Mnogima će ovo biti smiješno, kužim, ali svatko ima neki svoj bizarni problem.

Sram me i nisam lud da to ikome priznam, normalno, muči me ovaj problem od ranog djetinjstva, a sad sam već odrasli muškarac i dalje ga imam. Počelo je kad sam imao 5 godina, tata koji ne živi s nama je došao u posjetu na moj rođendan, to je bilo prvi puta da se sjećam da sam ga vidio. Malo sam ga zafrkavao kao dijete, a on kreten kakav je, prilijepio mi je šamarčinu. U tom trenutku me bila sila za ići na WC, ali pretnuo sam od straha i ostao u nekoj vrsti šoka satima. Mama me tješila, meni se išlo na WC, ali bojao sam se proći kroz dnevnu sobu do zahoda, jer je u sobi bio tata. Nekoliko sati sam tako zadržavao stolicu, tiskao prema unutra koliko sam mogao. Nastavio sam to raditi i kasnije kao dijete i počelo mi je pružati neku vrstu ugode. Svaki puta kad bi me potjerala velika stolica, udobno bi se smjestio na rub kreveta ili u fotelju, uhvatio za neku ogradu ili dršku i upro svim snagama da potisnem stolicu. Znao bi je odgađati satima, a mama je skužila što radim jer su mi gaće uvijek imale smeđu crtu po sredini. Mama je pričala sa mnom brižno o svemu i brzo je pokopčala da je to neka vrsta proživljene traume. No nije mi mogla puno pomoći osim što me upozoravala da to nije dobro za zdravlje. Jednom sam čak završio u bolnici sa zapetljajem slijepog crijeva jer sam ’tiskao’ cijeli tjedan i na kraju nisam više mogao normalno kakati. Klistirali su me u bolnici danima da nešto konačno izbacim iz sebe. Radim tu odvratnu stvar i danas sa svojih 37 godina, osobito kad sam u stresnim situacijama, to mi je na neki način sredstvo rješavanje od frustracija. Kad me potjera, znam zgrabiti neko fino jelo i pivu, udobno se smjestiti u stolca pred komp i ’tiskati’ dok jedem, pijem i gledam neki film. Nikada nisam bio koda nekog doktora, psihijatra, stručanja u vezi toga jer se bojim i sramim to ikome priznati. Želim se riješiti te navike tim više jer me podsjeća na tatu kojeg mrzim otkako znam za sebe i onda mi navru sva loša sjećanja i preplave me negativni osjećaji. Sumnjam da itko ima ovaj problem, ali ako netko zna kako se obično rješava takvih psihofizičkih navika? Možda nekom vrstom hipnoze? U filmovima sam znao vidjeti da psiholog vrati pacijenta u djetinjstvo hipnozom i onda se čovjek oslobodi traume kad ponovno proživi sve događaje u svojoj glavi, ali nesvjesno. Mada sumnjam da bih skupio hrabrosti da dođem s ovim problemom ikome…

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr