Moj najbolji prijatelj Ivo zvao me da se nađemo za Staru godinu i ja nisam otišao na to piće
Redatelji Branko Schmidt i Rajko Grlić za Telegram govore o jučer iznenada preminulom Ivi Gregureviću
“Ivo Gregurević me nazvao na Staru godinu i pozvao na piće. Kako je bilo 11 sati ujutro, rekao sam mu da ne smijemo ići tako rano, da to neće dobro završiti. Predložio sam mu da se nađemo kasnije, no on se naljutio i više se nismo čuli. I taj me krimen sada proganja od trenutka kad sam čuo da je umro. Žao mi je jer me očito trebao, imao je samo mene i vjerojatno je htio podijeliti sa mnom neke stvari. Nisam otišao na to piće i to me sada muči. Mislio sam da ćemo to nadoknaditi, ali nažalost nećemo. Ivo je bio moj najbolji prijatelj, poznavali smo se još sa studija na Akademiji dramskih umjetnosti.
Odmah nakon što sam diplomirao, snimio sam svoj prvi film, a u njemu je uz Ivu, igrao moj drugi najveći prijatelj Fabijan Šovagović. Ivo i Fabijan bitno su utjecali i odredili moj profesionalni i životni put. S tim tandemom snimio sam još jednu seriju i film. Uz Fabijana je vezano još jedno prokletstvo. I on je, kao i Ivo, umro na prvi dan Nove godine. Zbog toga bi trebalo ukinuti taj dan jer ljudi koji su emotivci znaju u to doba biti depresivni, jer možda vjeruju da nisu ostvarili sve svoje snove. Ivo je umro baš dok je snimao svoj najnoviji film. Došao je kući, legao u krevet, a oni koji su ga našli, kažu da je izgledao vrlo mirno i spokojno. Bog mu je omogućio lijepu smrt nagradivši ga tako za sve ono što je napravio za hrvatski film i glumište.“
Ovim je riječima posljednje trenutke glumaca Ive Gregurevića opisao filmski redatelj Branko Schmidt, čovjek koji ga je poznao bolje od svih. U 70 posto Schmidtovih filmova Ivo Gregurević imao je zapažene uloge. “Ivo je, kao i veliki broj muškaraca i intelektualaca, izvana izgledao vrlo strogo, no bio je zapravo vrlo osjetljiv, mekan. Takav je bio i Fabijan Šovagović. Oni su svojom vanjskom strogošću zapravo skrivali svoju krhkost. Ivo je također bio iznimno iskren čovjek, kad je nekoga volio onda je to bilo 100 posto, neograničeno. U potpunosti se tada predavao, nikada nije nikoga prevario, ni svoje ljubavi ni svoje prijatelje.”
Gregurević je htio da ga se pamti samo po njegovim ulogama
Branko Schmidt priča kako Gregurević nije želio biti zvijezda, kako je izbjegavao intervjue, bježao od novinara, a glamur mu je bio potpuno stran, zapravo mu je smetao. “Jednom je rekao fenomenalnu stvar: želim da me pamte samo po mojim ulogama. I to je cijela njegova esencija i filozofija. Ivo je bio naprosto potpuno predan svom glumačkom pozivu. Glumci imaju veliki problem kad tijekom snimanja dođe do velikih pauzi, pa onda ubijaju vrijeme pićem. Dok je radio Ivo nikada nije pio, na setu je uvijek besprijekorno funkcionirao, nikada nije konzumirao alkohol tijekom snimanja. Kad je završio posao onda je to bila druga stvar. I to je razlog zašto je bio tako veličanstven i neponovljiv glumac.”
Branko Schmidt ispričao je kako je moždani udar koji je Gregurević doživio prije 11 godina ostavio posljedice na njemu. Pribojavao se, naime, da više neće moći zapamtiti i savladati ulogu. To, pokazalo se, nije bio problem, no kako je Gregurević bio perfekcionist, bilo ga je strah da neće biti na visini zadataka. Schmidt kaže da je Ivo Gregurević zapravo kočio sam sebe, premda za to nije bilo razloga jer čim bi počelo snimanje Gregurević je odmah ulazio u punu formu te bio besprijekoran.
“Ivo je znao da je film njegova jača strana i zato je bio zadovoljan što se potpuno posvetio filmskim ulogama. On se potpuno realizirao kao glumac, mogao je i u kazalištu ostvariti sjajne uloge, ali njegova su ljubav bili film i televizija. Bio je zadovoljan onim što je postigao kao glumac, to mu je bila jedina čvrsta točka, za razliku od privatnog života s kojim nije bio sretan. Zato je padao u depresivna stanja, što je na kraju vjerojatno i dovelo do njegova kraja”.
Čovjek dviju krajnosti, istovremeno senzibilan i krut
Na pitanje zašto je baš Ivu Gregurevića odabrao za glavnog glumca u filmu Čaruga, filmski redatelj Rajko Grlić objasnio je to na sljedeći način. “Ivo je bio Čaruga u sebi samom, on je bio dječak koji je odrastao u skromnoj bosanskoj Mahali u kojoj je sanjao da jaše konja, da puca, da ljubi neke žene, da bude i zao i dobar, da ima sto lica. Tom ulogom Ivo je ostvario sve svoje dječačke snove pa je s puno strasti izgradio lik Čaruge.
Tijekom snimanja zajedno smo se, baš s dječačkom strašću, igrali tog vesterna. On je imao neku vanjski tvrdoću, ali iznutra je bio mekan, senzibilan čovjek. Praveći deset lica Čaruge nastojao sam izvaditi iz Ive ono najbolje, ono što čuči u njemu. Ivo je ostavljao dojam tvrdog, sirovog čovjeka, pa su ga mnogi tako i doživljavali. No, kad bi osjetio da kao redatelj znaš što hoćeš od njega, tada bi se otvorio. Iako je bio vrlo zatvoren i vrlo škrt na riječima, kad bi se otvorio iz njega bi tada provalila prava bujica. Ivo je bio naprosto čovjek dviju krajnosti.”
Gregurević je kasnije pričao kako je kao dijete u svojem Orašju najviše volio gledati kaubojske filmove, a u svojoj je sobi imao poster Indijanca te zabodenu strijelu u kamin. Poslije gledanja filma s prijateljima nastavili su oponašati glumce s filma. I te bi predstave trajale po nekoliko sati. Rajko Grlić kaže kako je bio pravi užitak snimati s Gregurevićem.
Grlić misli da mu je uloga Čaruge bila najbolja u životu
“On je od onih glumaca, kao što je bio, primjerice, Pavle Vujsić nekad, koji samom svojom pojavom ispune kadar jer imaju nešto u sebi. Takvi glumci omogućuju redatelju da stvori glazuru lika kojeg igraju. Za glumca je najvažnije da bude glumac sam po sebi, da ima takav karakter, ličnost i osobnost, da redatelj može s njim nadograditi ulogu.
S ozbiljnim glumcima kao što je bio Ivo uvijek sam imao ravnopravan odnos jer tada jedan drugoga činite boljim. Praznog čovjeka ne možete pretvoriti u dobrog glumca, može znati sve tehnike, no njemu nema pomoći… Ivo i ja nikada nismo imali nesporazum, a kamoli konflikt, premda je tijekom snimanja bilo teških dana i scena, uvijek smo sve odradili mirno i lijepo. Hrvatska nije imala tako velikog glumca, a mislim da mu je uloga Čaruge bila najbolja u životu”, zaključio je redatelj Grlić.
Od 1977. kad je debitirao u filmu Bogdana Žižića Ne naginji se van do 2017. kad je snimio seriju Počivali u miru, Gregurević je igrao u devedesetak filmova, 15-ak televizijskih serija te 30-ak kazališnih predstava. Dva dana prije smrti Gregurević je bio na snimanju filma Dopunska nastava Ivana Gorana Viteza.