Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PROŠLA JE KROZ HOROR

TRAUMATIČNA ISPOVIJEST DOMAĆE GLUMICE: ‘Prebacuju me u posebnu prostoriju, ubrizgavaju mi čuda u venu, mislila sam da umirem…’

Petra je na društvenim mrežama ispričala što joj se dogodilo davne 2003. godine

Glumica Petra Kurtela na Instagramu se prisjetila noćne more kroz koju je prolazila 2003. godine kad je, kako tvrdi, mislila da je zaražena “smrtonosnim virusom”.

“Malo o trenutku kad sam mislila da sam zaražena smrtonosnim virusom. 2003. je. Nema smartphonea, Fejsa, Instagrama, mislim čak ni YouTubea, ali zato je tu SARS. Kad kažem tu, mislim na Daleki istok gdje sam tad radila. Noć je i moja me bookerica odvukla u obližnju bolnicu. Sa mnom se ponudila ići i Beth, moja nova cimerica koja je u Taipei stigla tek prije koji dan. Prvi pregled se odvija brzo i za tren me grupica zabrinutih doktora izvlači kroz stražnja vrata bolnice, nabivši mi masku kroz koju je bilo gotovo nemoguće disati”, započela je svoju objavu.

“Zabrinute kose oči virile su im kroz maske iz kojih se čulo mrmljanje na kineskom. Beth su odmaknuli par metara dalje. Nakon dvadesetog: ‘What is going on?’ jedan me doktor pogledao i sasvim suzdržano izustio: ‘We believe you might have SARS.’ Odvode me u neki kontejner, grlim rendgen po kojem kapa suza za suzom. Opraštam se od života prislonjena na tu hladnu spravu i zamišljam kako umrem sama tu na kraju svijeta. Prebacuju me u posebnu prostoriju, vade krv, daju infuziju i ubrizgavaju čuda u venu. Nisam pitala što”, nastavila je.

View this post on Instagram

😷Malo o trenutku kad sam mislila da sam zaražena smrtonosnim virusom😷 2003. je. Nema smartphone-a, Fejsa, Instagrama, mislim čak ni Youtube-a, ali zato je tu SARS. Kad kažem tu, mislim na Daleki istok gdje sam tad radila. Noć je i moja me bookerica odvukla u obližnju bolnicu. Sa mnom se ponudila ići i Beth, moja nova cimerica koja je u Taipei stigla tek prije koji dan. Prvi pregled se odvija brzo i za tren me grupica zabrinutih doktora izvlači kroz stražnja vrata bolnice, nabivši mi masku kroz koju je bilo gotovo nemoguće disati. Zabrinute kose oči virile su im kroz maske iz kojih se čulo mrmljanje na kineskom. Beth su odmaknuli par metara dalje. Nakon dvadesetog “What is going on?” jedan me doktor pogledao i sasvim suzdržano izustio: “We believe you might have SARS”. Odvode me u neki kontejner, grlim rendgen po kojem kapa suza za suzom. Opraštam se od života prislonjena na tu hladnu spravu i zamišljam kako umrem sama tu na kraju svijeta. Prebacuju me u posebnu prostoriju, vade krv, daju infuziju i ubrizgavaju čuda u venu. Nisam pitala što. Čekam nalaze dok me bookerica pozdravlja riječima: “Sutra u osam imaš job, nismo i ne možemo ga otkazati.” A svo to vrijeme uz mene sjedi Beth, malo razgovara sa mnom da me odvrati od svega, malo čita knjigu kako bi me pustila da utonem u tišinu. Dva dana se poznajemo, a ona sjedi tu u pol noći i čuva me poput nekog anđela. Zanimljivo je kako su mi na putovanjima, a često i u životu, u najizazovnijim trenutcima pomogle gotovo nepoznate osobe, puno prije onih koje smatramo bliskima. Doktor se vratio nakon sat, dva (meni vječnost i više) i rekao: “You most likely don’t have it”. Nakon cijele katarze, napucana infuzijom i tko zna čime još, sasvim sam poletno došla do našeg stana, gdje su osim nas živjeli i najveći žohari na svijetu. Ujutro opet nisam mogla na noge. Još sam tri puta završila u bolnici od iscrpljenosti, a Beth je uvijek bila tu. Nismo se vidjele 17 godina no sve što je tad napravila za mene duboko se urezalo u moje biće. Pojele smo ručak i lijepo se napričale. Izgledamo tek koju godinu starije, tepamo si. Odlazim ispunjena i sretna, a u glavi mi je samo misao kako jednoga dana ja želim biti nečija Beth.♥️

A post shared by Petra Kurtela (@petrakurtela) on

“Čekam nalaze dok me bookerica pozdravlja riječima: ‘Sutra u osam imaš job, nismo i ne možemo ga otkazati.’ A sve to vrijeme uz mene sjedi Beth, malo razgovara sa mnom da me odvrati od svega, malo čita knjigu kako bi me pustila da utonem u tišinu. Dva dana se poznajemo, a ona sjedi tu u pol noći i čuva me poput nekog anđela. Zanimljivo je kako su mi na putovanjima, a često i u životu, u najizazovnijim trenutcima pomogle gotovo nepoznate osobe, puno prije onih koje smatramo bliskima. Doktor se vratio nakon sat, dva (meni vječnost i više) i rekao: ‘You most likely don’t have it.’ Nakon cijele katarze, napucana infuzijom i tko zna čime još, sasvim sam poletno došla do našeg stana, gdje su osim nas živjeli i najveći žohari na svijetu. Ujutro opet nisam mogla na noge”, napisala je.

“Još sam tri puta završila u bolnici od iscrpljenosti, a Beth je uvijek bila tu. Nismo se vidjele 17 godina, no sve što je tad napravila za mene duboko se urezalo u moje biće. Pojele smo ručak i lijepo se napričale. Izgledamo tek koju godinu starije, tepamo si. Odlazim ispunjena i sretna, a u glavi mi je samo misao kako jednoga dana ja želim biti nečija Beth”, zaključila je glumica uz fotografiju s bivšom cimericom koja je bila uz nju tih dana.

Povratak na Net.hr