banner
Hot

UGLEDNI KAZALIŠTARAC

ODLAZAK JOŠ JEDNE LEGENDE: U 90. godini preminuo hvaljeni kazališni redatelj, dramaturg i profesor Božidar Violić

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima se ističu one za životno djelo Hrvatskog glumišta 2008. i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1994. godine

Hrvatski kazališni redatelj, dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Božidar Violić umro je u Zagrebu u 90. godini, potvrđeno je iz krugova bliskih obitelji.

Božidar Violić rodio se 4. lipnja 1931. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je romanistiku, a na Akademiji dramske umjetnosti režiju.

Nakon završenog studija, angažiran je kao redatelj i dramaturg na Radio Zagrebu. Od 1959. do 1972. stalni je redatelj u Dramskom kazalištu “Gavella”, od 1958. do 1977. bio je profesor glume i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti, a od 1979. do umirovljenja 1999. umjetnički ravnatelj, redatelj i dramaturg u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Režirao je u mnogim hrvatskim kazalištima i festivalima postavivši osamdesetak dramskih i opernih predstava.

Gavellijanski redateljski kartel

Istaknuo se režijama starih i suvremenih hrvatskih dramskih tekstova poput “Ljubice” Augusta Šenoe, “Tri farse” Nikole Nalješkovića, “Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine” Marina Gazarovića, “Kvas bez kruha” Antuna Nemčića te “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” i “Svečana večera u pogrebnom poduzeću” Ive Brešana.

Režirao je i “Mirise, zlato i tamjan” Slobodana Novaka u vlastitoj adaptaciji, “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića, “Adagio” Lade Kaštelan, “Galilejevo uzašašće” Antuna Šoljana, “Smrt Stjepana Radića” Tomislava Bakarića te “Anđele Babilona” i “Sinovi umiru prvi” Mate Matišića.

Kako je istaknuto u Hrvatskoj enciklopediji, uz Kostu Spaića, Dinu Radojevića i Georgija Para pripadao je tzv. gavellijanskomu redateljskom kartelu. U redateljskom radu poštuje tekst kao svrhu režije, sklon je propitivanju autoriteta i ironiji kako bi potaknuo gledatelja da se odredi prema ideji drame prevedenoj scenskom koncepcijom predstave.

Značajne su i njegove režije Molièrovih “Tartuffea” i “Don Juan”, Weissove “Patnje gospodina Mockinpotta”, Büchnerove “Dantonove smrti” i “Leonce i Lena”, Beckettove “U očekivanju Godota”, Pirandellova “Henrika IV.”, Shakespeareove “Vesele žene windsorske” i “Richarda III.”, Calderónov “Život je san”, Jonsonova “Volponea”, Feydeauova “Gospona lovca”, Hamptonove “Opasne veze”, Shawova “Đavolova učenika”, Lorcin “Dom Bernarde Albe”.

Među režijama opera ističu se “Hoffmannove priče” J. Offenbacha, “Figarov pir” W. A. Mozarta, Puccinijeva “Toska” i Bersin “Oganj”.

Autor je scenarija za kratke i dugometražne filmove A. Babaje “Nesporazum” (1958.), “Lakat kao takav” (1959.), “Carevo novo ruho” (1961.), “Breza” (1967.) te “Mirisi, zlato i tamjan” (1971.).

Objavio je niz teatroloških ogleda te knjige “Lica i sjene” (1989., ponovljeno prošireno izdanje 2004.) i Isprika: ogledi i pamćenja (2008). Gostovao je kao predavač na glumačkim školama u Švedskoj (1973–74). Dramatizirao je niz tekstova, a bavio se i prevođenjem.

Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima se ističu one za životno djelo Hrvatskog glumišta 2008. i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1994. godine.

Povratak na Net.hr