Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

BEZ DLAKE NA JEZIKU

EDO MAAJKA ISKRENO O OBITELJI, CAJKAMA I REPANJU’: ‘Puno lakše prođeš kao glazbenik ako imaš dozu narodnjaka, bez obzira što radiš’

Edi je glazba najbolji oblik terapije, kaže da mu je to ventil i psiholog, taj način izražavanja mu jako puno pomaže

Na ovim prostorima nema tko nije čuo za repera Edina Osmića a.k.a. Edu Maajku. Da bi postigao status jednog od eminentnih umjetnika na regionalnoj glazbenoj sceni prošao je dug i trnovit put popločan sa sedam albuma i tridesetak nagrada publike i struke. On je jedan od onih iskonskih glazbenika koji ne slijede trendove, već ostaju svoji i stvaraju svoje vlastite. Edo priča isto kao što i repa, iskreno i direktno, odmah “u glavu”.

NET.HR: Vaš koncert u Fažani bio je otkazan jer ste se razboljeli. Kako ste?

EDO: Ma, imao sam neku virozu, pa me svladao umor. Dobio sam antibiotike i sad sam dobro. Osvanulo na svim portalima da sam bolestan, pa sam se malo prepao ha, ha, ha… Inače sam jesenski. Počela je nova školska godina. Vraćam se ponovo u onaj mod ustajanja rano ujutro i rutinu.

NET.HR: Kao novinar pratim vas još od početaka i onih famoznih nastupa u Gjuri, debi albuma “Slušaj mater”… Bila sam na koncertu 2. listopada 2004. godine u Domu sportova kad ste oduševljeno vikali “Ljudi, postao sam mainstream!” Drži li vas još uvijek taj entuzijazam ili ste se razočarali u hrvatsku glazbenu scenu?

EDO: Ako si potpuno na sceni onako kako sam ja, ako živiš od toga i to radiš s guštom, ne možeš ne biti razočaran kad vidiš koliko su stvari drugačije i koliko se mijenjaju. Marketing i PR postali su najbitnije stvari i lagano ubijaju smisao u svemu tome. Tako da u biti najkvalitetniji izvođači, producenti i glazbenici ne mogu biti nagrađeni niti dobiti ono što zaslužuju jer takvim ljudima PR i marketing nisu u krvi. Ta dva pojma nemaju veze s izvođačkom kreativnošću, to je sasvim druga domena koja nema veze sa stvaranjem i produciranjem glazbe.

NET.HR: Kako onda vi “plivate” u svemu tome? Kako se borite protiv PR-a i marketinga?

EDO: Teško je to. Dobili smo nagradu Rock&Off za album “Put u plus” za album godine od stručnog kadra, kritičara i glazbenih urednika. S druge strane, nisam uspio proći na Porinu niti dobiti nominaciju za rock album mada sam stvarno želio da razvalimo i u toj domeni. Razočaran sam jer vrednovanje glazbe više nema veze s kvalitetom i s time jesi li dobar izvođač ili nisi, što sve koristiš u proizvodnji glazbe itd. Samo je marketing postao važan, kako to izreklamirati i kako to predočiti što širem broju publike.

Goran Stanzl/PIXSELL

NET.HR: Kroz svoju glazbu progovarate o svemu što vas muči i što vas veseli. Je li vam to neka vrsta terapije? Zašto, ustvari, pišete stihove?

EDO: Glazba mi je najbolji oblik terapije, to mi je ventil i psiholog, tu pričam sa svojim nekim stranama koje su u meni i koje čuče i gledaju okolinu. Taj način izražavanja mi stvarno jako puno pomaže. Ne bi vjerovala, no ponekad imam problem objasniti neke stvari i pravilno se izraziti u životu, a kad je glazba u pitanju to mi itekako polazi za rukom. Ima i tema koje je skoro pa nemoguće obraditi u jednoj pjesmi, ali je onda pomalo razradim kroz nekoliko njih. Najbolji primjer toga jest kako sam radio s temom depresije, s totalnom nekom nezainteresiranošću društva. Imam osjećaj da je cijelo društvo nezainteresirano za bilo što, nekako je poludepresivno i paranoično, a onda je teško biti normalan u takvoj okolini kad se nemaš za što uhvatiti.

NET.HR: U svojim stihovima često ukazujete na nepravdu u društvu i sistemu. Zašto to radite: mislite li da možete nešto promijeniti ili imate samo potrebu ukazati na te neke negativnosti?

EDO: Ja znam da kao pojedinac ne mogu ništa promijeniti u društvu. No, kad pričaš ili repaš o tim problemima osjećaš se bolje. U posljednje vrijeme pokušavam naći druge kutove gledanja nekog problema ili tema koje me muče, tako želim dalje obrađivati tu istu problematiku sagledanu iz novih aspekata i s nekim novim znanjem koje sam stekao u životu.

NET.HR: Nakon pet studijskih albuma, uzeli ste petogodišnju stanku od glazbe. Zašto?

EDO: Čekao sam dijete, pa sam dobio dijete, a onda sam morao čekati drugo dijete da odraste, da napuni 18 godina, da se možemo iz Izraela preseliti u Zagreb. Na kraju smo moja supruga Lilah i ja to ostvarili i to silno čekanje se isplatilo. Mi smo u startu planirali živjeti u Zagrebu. Jako nam je lijepo u Zagrebu. Vidjet ćemo do kada ćemo tu ostati. Naučio sam ne planirati ništa previše unaprijed u životu jer onda sam jako fokusiran na to i ne uživam u svakodnevici, a i zna se izjaloviti. Ne znam gdje ćemo završiti za pet ili deset godina, to se ne može kontrolirati.

NET.HR: Imate dvije kćeri, May i Ariel-Yasmin, je li teško odgajati dvije djevojčice u svijetu gdje se žene moraju još uvijek boriti za svoja prava?

EDO: Jest. Jako je teško odgajati curice u takvom svijetu. Što sam stariji, sve više i više uviđam da ima situacija u kojima je odvratno biti žena, pogotovo na našim prostorima. Gadno je na Balkanu u svijetu kulture i showbizza. To ti govorim jer sam pričao s prijateljicama koje se bave režijom, glumom, pjevanjem ili bilo čim u toj domeni. Svoje kćeri odgajam u smislu “što god probate, gdje god idete, ja ću vas podržati i uz vas sam” jer znam da će im biti jako teško.

NET.HR: Jeste li im savjetovali možda da bježe od glazbene scene?

EDO: Ne možeš ti djeci ništa savjetovati jer što god da im kažeš, oni dok to ne isprobaju neće te poslušati. Ima ona poznata uzrečica “You need to practice to understand it”. Bez iskustava nema ničega. Svi se trudimo zaštititi djecu i čuvati. Ako želi na scenu neka proba…

Marko Prpic/PIXSELL

NET.HR: Je li vas obitelj poboljšala kao umjetnika i repera, tj. jeste li radi svoje supruge i kćeri postali bolji glazbenik?

EDO: Naravno da je utjecalo i to, no stvar treba sagledati i s konteksta mog sazrijevanja, ipak imam 40 godina. Tako da ne mogu reći da sam samo zbog djeteta počeo ovako ili onako razmišljati. Meni su se sve životne promjene dogodile u isti trenutak: odrastanje, odsutnost iz etera i novi brak i dijete, još svašta nešto, pa ispada da je to neki moment koji me promijenio. Međutim, sve to spada u jedan paket odrastanja koji te totalno promijeni.

NET.HR: Kako je i zašto nastao album “Put u plus”?

EDO: Nastao je baš radi ovih stvari o kojima sad pričamo. Baš zbog toga što mi se puno toga izdogađalo. Iskreno da ti kažem, nisam osjećao nikakav poriv za kreiranje nečega novoga jako dugo. Malo prije nego što sam dobio dijete počeo se lagano buditi u meni. Nisam se nešto previše time opterećivao. I onda je sve krenulo sasvim spontano, pa sam tražio način kako obraditi neke teme. U startu sam shvatio da to neće ići s bitovima i s tom nekom jednostavnom produkcijom.

Uvidio sam da to baš moram uraditi bendovski. Kad sam složio bend i nakon dvije, tri probe kad smo zakopali par pjesama, počeo sam osjećati da je to – to. Kad osjetim da sam našao to što mi treba da bih napravio glazbu i pisao pjesme, onda sam već pola posla odradio. Najbitnija stvar mi je da nađem tu neku opciju s kojom ću biti zadovoljan. Džaba mi je raditi pjesme ako dobijem neke bitove ili ako ih ja radim, a ove sve silne emocije koje imam u sebi mi se ne da objašnjavati kroz takvu podlogu. Ne napalim se, hebiga! Da bih počeo raditi, moram se napaliti na muziku, ha, ha, ha….

To ti je isto kao kad si mali i dobiješ novi PlayStation i ideš u školu, pa jedva čekaš kad ćeš doći doma da raspališ po tim igricama. I ako to ne doživiš kad radiš album, bolje ti je da ga onda uopće ne radiš. To je moje osnovno pravilo. Sad to isto počinjem osjećati za pravljenje bitova, matrica i klupske muzike. Bio sam prije par dana kod Kooladea i našao sam nevjerojatnih matrica, pa sam i ja zakopao neke i sada sam u modu kada si mogu reći ‘E. ovaj mjesec ću zakopati pet – šest novih pjesama!’.

NET.HR: Znači, brzo će novi album?

EDO: Neću previše brzati s novim albumom s bendom. Iskreno, ova posljednja ploča mi se jako sviđa i nekako još uvijek čekam da dobije svoje mjesto kod publike. Imam osjećaj da pjesme s albuma ljudi još nisu otkrili, a jako su mi važne. Mislim da bih trebao napraviti još jedan-dva videa. Osim toga, nakon Rock&Off nagrade dobili smo dosta poziva za koncerte i svirke, a poslije njih uvijek dođe neka nova publika. Idemo sada ući u to da vidimo gdje nam je granica. U vremenu kada glazbenici bježe od bendova i više članova u produkciji pjesama ja sam formirao svoju grupu kvalitetnih ljudi.

Marin Tironi/PIXSELL

Dosta sam se bojao s te strane jer sam odgovoran za više ljudi. Nije isto kao kada ti na bitove napraviš glazbu i onda sve ovisi samo o tebi i DJ-u. Ima puno više nekih stvari koje se moraju posložiti. Mislim da će ovaj novi materijal koji ću raditi biti još bolji jer sad znam što od koga očekivati. Svi članovi mog benda sviraju na više nekih projekata i treba naći vremena za nove materijale. No, sreća da imam ljude koji stvarno rasturaju pa uspijemo dosta toga na probama napraviti. Sad znam koje su im mogućnosti i onda jedva čekam sljedeći put. A što se tiče klupskih pjesama, mislim da ću do proljeća nešto sigurno izbaciti.

NET.HR: Koji je vaš stav prema cajkama, narodnjacima i turbofolku? Biste li imali išta protiv da vaše kćeri slušaju tu glazbu?

EDO: Moja djeca inače slabo slušaju našu glazbu. Ne znam zašto, no nisu baš impresionirane našom glazbenom scenom. Više vole slušati npr. Amy Winehouse nego domaću glazbu. Mada im ja nekad, pustim Jinxe, Elemental i sl. da vidim kako to primaju i vole li to. No, ipak više vole izvođače na engleskom jeziku.

A što se tiče narodnjaka, to je fajt koji se ne može dobiti. Kad pogledaš malo širu sliku, vidiš da je svaki čovjek koji je iole značio za glazbenu scenu bivšeg jugoslovenskog prostora imao taj fajt protiv narodne glazbe. Znači, imaš 80% ljudi koji slušaju cajke i imaš 20% ljudi koji slušaju sve ostalo (operu, metal, rep, techno itd.) Ako kreneš od vremena Bijelog dugmeta, oni su se fajtali s nekim svojim narodnjacima i bili su prozivani narkomanima i svašta nešto, a poslije njih došao je cijeli novi val, a prije njega imao si Arsena Dedića i Kornelija Kovača koji su se borili da stvore neku scenu da mogu preživjeti.

Mislim da je to nešto što prati cijeli razvoj glazbe na ovom prostoru i ne samo na ovom, već i na svim prostorima kugle zemaljske. Narodnjaci će uvijek imati većinsku publiku. Svaka pjesma u koju ti staviš narodnjak, folk, neke etno atribute je ziheraš i to prolazi, jako se sluša i traži. Da sam išao za tim mogao sam napraviti još četiri, pet pjesama tipa “Prži” ili “Bomba”, no takvim nečim podilaziš publici, a ja to ne želim. Ne osuđujem ljude koji se bave s time, ali meni to nije neki izazov zato što je narodnjak ziheraš. Brkovi su uspjeli radi tog melosa, Dubioza kolektiv isto.

Sad imate i cijeli novi pravac klupskog narodnjačkog repa, to nije reggaeton to je džigera s malo boljim kickom. Ja ne tvrdim da su ljudi koji slušaju narodnjake glupi primitivci jer pola moje obitelji u Bosni sluša džigeru, i to onu punokrvnu ha, ha, ha .. Tko voli, nek izvoli. Toga je oduvijek bilo i toga će oduvijek biti. Mnogo lakše prođeš kao glazbenik ako imaš dozu narodnjaka, bez obzira što radiš, koji pravac je u pitanju. Da u prolazu zakopam neku narodnjačku pjesmu – vidjela bi ti! Ozbiljno ti govorim, nije nikakva zajebancija!

Povratak na Net.hr