Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
TV

RECENZIJA

NOVA MINISERIJA O DRAKULI NEUJEDNAČEN JE, ALI ZANIMLJIV KRVAVI NERED: ‘Smrt je vrh planine s kojeg život postaje vidljiv’

Zašto je legenda o Drakuli danas možda aktualnija nego ikada prije? U vremenu kada je Brexit pred vratima Europske unije, snimljena je britanska miniserija o ovom neodoljivom princu tame

Ako je roman Drakula Brama Stokera, kako kaže prof. Carol A. Senf u osvrtu “Zašto je Drakula još uvijek značajan u 2015.”, bio aktualan u svoje vrijeme, kada se pojavio 1897., jer je implicitno obrađivao problem ksenofobije u Engleskoj zbog dolaska imigranata i zabrinutost zbog buđenja ženskih prava, uz strah da bi se to srednjovjekovno stvorenje moglo nadviti nad znanstvenim i tehnološkim progresom, onda je, možda, još aktualniji sada – u vremenu straha od novog migracijskog vala koji bi se s Istoka mogao probiti na “civilizirani” Zapad, kada je Velika Britanija na pragu izlaska iz Europske unije, a novi ekstremno konzervativni, antiznanstveni i nacionalistički pokreti provaljuju ispod zemlje poput zombija.

U tom kontekstu straha od Drugog, stranog i drugačijeg, pred vratima Brexita, pojavila se nova engleska ekranizacija Stokerova klasika u formi televizijske miniserije koju su emitirali i objavili BBC One i Netflix. Tri epizode, od kojih svaka traje oko 90 minuta, donose novu reinterpretaciju gotičke legende o fascinantnom princu tame kroz žanrovsku izmiješanost horora i komedije. Nameće se pitanje je li bila potrebna, pored mnoštva već postojećih, od kojih se izdvajaju remekdjelo njemačkog ekspresionizma Nosferatu (1922., F. W. Murnau), svojevrsni realistički remake Nosferatu: Phantom der Nacht (1979., Werner Hezog) i klasičnog američkog gotičkog horora Bram Stoker’s Dracula (1992., F. F. Coppola)? Možda nije bila nužna, ali svakako nije nepoželjna jer je u pitanju klasična priča koja poput partitura zadobiva uvijek iznova novi život realizacijama različitih vizija te noćne more.

Kao i većina prethodnih filmskih i televizijskih ekranizacija, primarni autori serije Mark Gatiss i Steven Moffat kombinirali su originalne Stokerove motive i elemente priče s vlastitim, potpuno novim, izmišljenim ili promijenjenim elementima. U konačnici su stvorili neujednačeno, ali gledljivo i zanimljivo, tradicionalno snimljeno televizijsko djelo kojemu nedostaje poetika filmskog izlaganja kao u Coppolinu filmu i jedan od glavnih sastojaka žanra vampirskog filma, istinska strava.

Posebno su gledljive prve dvije epizode, estetski bliske Hammerovoj produkciji. Sadrže originalne neočekivane obrate u odnosu na izvornu priču i začinjene su nekim krvavim, odvratnim prizorima poput onoga kod samostana kada Drakula slično tuđincu izađe kroz trbuh vuka uz crno-humorni komentar prestravljenim sestrama: “Ne znam za vas cure, ali ja volim malo krzna”. Treću su epizodu, koja se događa u sadašnjosti, kritičari s pravom sasjekli kritičkom oštricom, s obzirom na značajno lošije razrađenu priču punu rupa, neinspirativnih dijaloga te inferiornu vizualnost i trash estetiku, tako da je sve završilo prilično antiklimaktično i za većinu gledatelja razočaravajuće.

Simbol dužnosne etike

Priča Drakule počinje u Mađarskoj, 1897. godine, kada ostarjeli, ispijeni i, kasnije saznajemo, “neumrli” (undead) odvjetnik Jonathan Harker prepričava sestri ateistkinji Agathi što se sve događalo kada je posjetio starog grofa Drakulu ne bi li s njim sredio papirologiju za kupnju imanja u Engleskoj. Harker je poput simboličke reprezentacije deontološke (dužnosne) etike. On radi stvari iz dužnosti. Jer tako mora.

Stoga, iako nevoljko jer ga zaručnica Mina čeka kod kuće, ipak ostaje u izoliranom Drakulinu dvorcu, smještenom unutar duboke, snijegom prekrivene šume negdje u Transilvaniji, jer mu ovaj kaže da je s njegovim nadređenima dogovorio da mu drži lekcije iz engleskog jezika i kulture. Ili, primjerice, kada Agatha, simbolička reprezentacija racionalizma i znanstvenog skepticizma, ustvrdi da je bio hrabar u svakodnevnom upornom pretraživanju dvorca za ženom za koju je mislio da je u nevolji i da treba pomoć, Harker kaže kako to nije bilo hrabro već nešto što je po dužnosti morao napraviti: “Pa tražili su moju pomoć, bilo bi teško to odbiti. Nedopustivo.”

Kao bezlični odvjetnik sklon laskanju, on je plašljivi dobrica nesklon sukobu, stereotipne engleske zbunjenosti, lišen seksualne karizme i bez briljantne inteligencije. Doduše nije glup, u trenucima pokazuje znakove mentalne oštrine i razvijeno oko za detalje, koliko je spor. Ta njegova razvijena pažnja za detalje i povremena lucidnost vrlo brzo izlaze na vidjelo tijekom obilaska dvorca koji je zapravo pravi labirint “stepenica, vrata i sjena”. Izgradio ga je arhitekt Petruvio the Widower (“Udovac”). To mu je bilo njegovo zadnje djelo, “spomenik izgubljenoj ljubavi i sunčevoj svjetlosti kojemu se nikada nije mogao vratiti”. Kada Drakula napomene kako je prema legendi arhitekt tu umro u rukama žene, Harker lucidno i neočekivano primijeti jednu nedoslijednost: “Ako je bio udovac, onda je ona morala umrijeti prije njega”. Iznenađeni Drakula na to cinično nadometne: “Mora da je to bio hladan zagrljajaj”.

Strah od smrti

U odnosu na romatiku Coppolina Drakule, kojega uz udovoljavanje žeđi za krvlju primarno motiviraju ljubav i strast, Gatissov i Moffatov Drakula je u osnovi motiviran strahom od smrti, kako se na kraju serije saznaje. Osvježen krvlju naivnog Harkera koju je sisao tijekom noći, Drakula se vrlo brzo transformira iz oronulog starca u svoju tipičnu reprezentaciju, šarmantnog, zavodljivog, zgodnog i lijepog muškarca u svojim četrdesetima. Izvrsno ga je utjelovio malo poznati, ali talentirani, markantni danski glumac Claes Bang.

Drakula, kao simbol dionizijskog i iracionalnog, inteligentan je i izbirljiv poput plemića, tako da pomno čuva i bira čijom će se krvlju hraniti. Kako kaže Harkeru, ljudi u Transilvaniji dosadili su mu kvantitetom i kvalitetom. Odabrao je Englesku zbog svih tih “sofisticiranih i inteligentnih” ljudi, jer, a kako drugačije, “ono si što jedeš“. Zbog toga je, kaže se u seriji, vjerojatno i preživio stotinama godina sačuvavši intelekt i ljudski oblik za razliku od drugih nemrtvih koji su poput zombija bez osobnosti. Iako je neodoljivom karizmom i karakterom sposoban zavesti, jednako dobro muškarce koliko i žene, podariti im pritom iluziju i prekrasne snove koji djeluju poput anestezije dok im ispija životnu esenciju, Drakula zapravo i nije neka seksualna zvijer. Prije bi se moglo reći da je poput impotentnog psiha, aseksualno čudoviše lišeno stvarne erotske snage.

Kao duhovito stvorenje, ima britak smisao za humor. Tako, primjerice, svoju sklonost grijehu neumjerenosti apsurdno komentira u drugoj epizodi: “Previše je sasvim dovoljno”. Istovremeno je opasan, “strašno opasan”, kako kaže sam za sebe. Biti opasan je, kako kaže klinički psiholog Jordan Peterson, jedna od psiholoških kvaliteta koja je uvjet moralnost jer je jedino opasan čovjek u stanju adekvatno i dosljedno praktično braniti etička načela i vrijednosti koja zagovara. No, biti neumjereno opasan, bez kontrole, znači zapasti u podzemlje, poput čudovišta potpuno prijeći u sjenoviti svijet nemorala. U područje mraka gdje svjetlost sunca kao platonističke metafore dobra, ljepote i istine djeluje potpuno zasljepljujuće.

Drakula djeluje na osnovi svojevrsnog evolucijskog načela preživljavanja najjačeg. “Ubijanje je zdrava konkurencija, milost je nepoštovanje”, objasnio je u trećoj epizodi. Naime, Drakula ne ubija neselektivno, već ubijanjem svjesno izabrane specifične osobe pokazuje poštovanje jer je njezina krv dovoljno vrijedna da se pogosti. Bilo da je to zbog toga što žrtva posjeduje određeno znanje, iskustvo, sjećanje ili zbog toga što posjeduje stanje svijesti koje mu može biti korisno u stjecanju moći. Logično je, stoga, što ne vjeruje u ljudska prava, iako ih se neće odreći kada ih oportuno treba iskoristiti da bi izašao na slobodu.

U ovoj interpretaciji legende, Drakula igra puna aktivniju ulogu nego u svojim prethodnim ostvarenjima. Umjesto potajice u kutiji ispunjenoj zemljom, ovaj put putuje u Englesku zajedno s ostalim putnicima i članovima broda. Moffat i Gatiss su samostalno razradili i nadogradili taj kratki dio priče u potpuno novu proširenu drugu epizodu miniserije. Za RadioTimes priznali su kako im je neobično čudno što Bram Stoker to i sam nije napravio jer se proširivanje doimalo “neodoljivo”.

Smrt upotpunjava

Drakuli nasuprot, kao njegov antipod, stoji britka, inteligentna i po prirodi skeptična sestra Agatha (igra je odlična britanska glumica Dolly Wells) koja je u seriji ujedno i lovac na vampire Van Helsing. Kada je Drakula, zadivljen njezinom sposobnošću odupiranja njegovu inače neodoljivu šarmu, upita tko je ona, Agatha mu odgovori: “Sve tvoje noćne more u jednom, educirana žena u raspelu.” Stoga, nije neobično kada je odlučio u jednom trenutku osloboditi Minu, idealizirani lik nevine, čiste i naivno dobre žene, te za svoju robinju uzeti upravo Agathu. U krajnjoj liniji njega ne zanima seksualnost i erotika, koliko ga zanimaju pojmovi, znanje, iskustvo i stanja svijesti, pa se, primjerice, u zadnjoj epizodi zanese djevojkom koja je zaljubljena u ono čega se on najviše boji – smrt.

Agatha je nasuprot Drakuli hrabra žena koja se ne boji smrti. To je simbolički prikazano u drugoj epizodi, kada u halucinatornom stanju svijesti igra šah s Drakulom dok se on u stvarnosti hrani njezinom krvlju na brodu, što je jasna paralela s filmom Sedmi pečat (1957.), Ingmara Bergmana, u kojemu vitez Antonius Block izazove Smrt na partiju šaha. Agatha je nužna kako bi Drakula shvatio svoj stvarni strah, nedostatak vrline i prihvatio smrt ako ne želi zauvijek živjeti ponižen i osramoćen. Zajedno tvore savršeni aseksualni par, jin i jang, brak znanosti i mitologije, fuziju dionizijskog i apolonskog. On je besmrtan, ali sadrži nedostatak hrabrosti, a ona je smrtnica koja boluje od terminalne bolesti, ali posjeduje vrlinu hrabrosti.

Ali, zašto bi Drakula želio umrijeti? Odgovor se krije u prvoj epizodi, kada donose već nemoćnog i i ispijenog Harkera na vrh dvorca. Pusti ga da pogleda sunce zadnji put u životu prije smrti, nakon čega ga uplašeni Harker upita hoće li ga staviti poput drugih nemrtvih u kutiju. Na to mu Drakula, između ostalog, odgovori: “Zar ne vidiš, kraj je blagoslov. Smrt ti daje veličinu. To je vrh planine s kojeg tvoj cijeli život postaje konačno vidljiv, od početka do kraja. Smrt te upotpunjava.”

Povratak na Net.hr