Nakon prošlogodišnjeg Porina uručenog kreativnom motoru Pink Floyda Rogeru Watersu, i legendarnom teksaškom bluesmanu Johnnyu Winteru dodijeljen je Porin za posebna postignuća u blues glazbi - svjetskoj, ali (kako kažu organizatori) i domaćoj. Svečani događaj zbio se neposredno prije njegova trećeg zagrebačkog nastupa u solidno ispunjenom Velikom pogonu Tvornice, gdje je promovirao pjesme s posljednjeg studijskog albuma Roots.
Tko zna u kojoj je mjeri naslov tog izdanja odabran u skladu s poznatom tvrdnjom Willieja Dixona kako „blues predstavlja korijene; sve ostalo njegovi su plodovi“, no u Tvornici se sinoć doista nije moglo čuti ništa osim čistog, koncentriranog bluesa.
Video: © rANKo TINTORetto
Doduše, njegova verzija te neuništive glazbene forme uvijek sadrži dozu oporog, prašnjavog rock and rolla, a Winter ju je uvijek izvodio kombinirajući tri bitna elementa koja čine autentičnog gitarističkog blues-rock heroja: brzinu, karizmu i ono što tvrdokorni fanovi vole nazivati ‘dušom’. Prolaskom godina brzina u prstima ponešto je izgubila na munjevitosti, vokal nije onako elastičan kao u vrijeme zlatnih dana, no Winter je, onako u sjedećem položaju i uz podršku fluidne tročlane prateće postave, publici isporučio energičnu porciju glazbe koja po svemu predstavlja suštinsku suprotnost blještavilu suvremenog popa i rocka.
Od uvodnog standarda «Hideaway», preko «Black Jack» Raya Charlesa i neizostavne «Bony Moronie», pa do «Dust My Broom» (s novog albuma), te finalne reinterpretacije Dylanove «Highway 61», prokušani veteran dokazao se vrijednim ponovljene koncertne provjere. Jer, unatoč povremenim sitnim nesavršenostima, očito je da tvrdokuhani električni blues stare škole još uvijek nitko nije kadar odsvirati s takvim intenzitetom kao Johnny Winter.
