Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Gopca je teško shvatiti mimo zafrkancija, a Orange Stripsi su prst u oko beznađu mladih bendova

Naš kritičar Anđelo Jurkas osvrnuo se na nova izdanja domaće i svjetske glazbene scene.

PSIHOMODO POP – Čiribu čiriba (Dallas)
Obljetnicama nije tražiti dlaku u jajetu. Jedna od rock konstantni ovih prostora uskoro ulazi u treću dekadu djelovanja, a glavni pijevač skupine okružuje petu deceniju. Puno razloga za slavlje, prigodne koncerte i šampanjce. I novom je albumu mjesta i povoda.

Šarm glavnog pjevača jedna je od energija koje su sve ove godine gonile skupinu odličnih ali nešto manje maštovitih muzičara, prilikom izvedbi njihove sheme rock and rolla. Od Iggyja Popa, Stonesa, Ramonesa, Lou Reeda puno se učilo i posuđivalo prijašnjih godina, a najveći uspjesi i hitovi bili su odjecima nečeg što se već negdje čulo.

Tako je i ‘Donna’, noseći singl novog albuma, krasna rock shema s jednostavnim progresijama kakve su ulazile od Mersey beat bendova ’60-ih. Radiofonično i popično i upalilo je. Veći dio novog albuma Psihića jako je korektno slaganje tipskih obrazaca na koje Dado Gobac prosipa svoje poetske infantilnosti i zajebancije.

Naime, Gopca nikako nije moguće doživjeti u bilo kojem dijapazonu emocija mimo zafrkancija pa je u skladu s tim i leksik benda više ili manje fektan pa ‘Ona ludo pati’ ili ‘Bezosjećajna kuja’ nisu potrošeni ćorak, ali moglo je i bez njih. Tako se na ‘Donnu’ najlogičnije nastavlja ‘Bejbi’, dočim žešći komadi tipa ‘Supstance’, ‘Pleši pleši’, ili ‘Zločest ko pas’ nemaju oštricu ali vuku osmijeh na lice.

‘Bunim se, bunim se’ koja je bolje producirani komad nečega što su drmali Loši Dečki Zdenka Franjića, dok psihodeličnim prizvucima gitare pituraju ‘Kišu’. Srđan Sekulović Skansi fino je zamotao producentski posao dajući pjesmama potrebna odijela, tako da slavlje za fan bazu može početi. Ostali neće otkrivati puno novoga u dosadašnjem stilu Gopčeve kompanije.

7/10

PIXIES – Ep2 (DIY)
Umjesto klasičnih albuma, diskografski je povratak kultnih Pixiesa mimo singla ‘BagBoy’ lani značio prvi u nizu EP-jeva (od tri najavljena) s kojim su bez originalne Kim Deal, naznačili kako još uvijek postoji onog nečega zbog čega slove za jedan od najbitnijih indie bendova otkad je glazbe.

Šteta zbog novog raslojavanja članstva i internetskog prezentiranja glazbe u vidu EP-jeva jer novosnimljene stvari sa starim producentskim frendom Gilom Nortonom, itekako daju vjerovati da bi standardna diskografska formula mogla dati daleko više magije i čarolije.

Ovako imamo EP-jeve po 4 pjesme koji kriju sve ono zbog čega im nikako mahnuti konačni zbogom boljoj glazbenoj prošlosti. ‘Blue Eye Hexe’ je miksing ‘U Mass’ i AC DC riffologije, ‘Magdalena’ je ostatak ‘Bossanove’, ‘Greens And Blues’ duguju ‘Here Comes Your Man’, ‘Snakes’ su komad koji bi u najboljim danima vjerojatno sakrili na neku B stranu, no sve u svemu, ovakvim izdanjima su začepili usta onima koji su im s pravom pljuvali rasprodaju zadnjih nekoliko godina reunion okupljanja bez valjanih diskografskih razloga, samo s namjerom preprodaje nekadašnjeg kulta.

In Music festival ih ima, daleko prekasno, ali svejedno, gledati Pixies je dati počast jednom sjajnom bendu iz nekih drugih vremena.

8/10

BECK – Morning Phase (Capitol)
Beck Hansen, jedan od ljubimaca crossover publike, hipstera prije nego su terminološki postojali, ali ponajviše širokopojasni glazbenik kojem je sjeckanje žanrova postalo trademarkom, objavljuje svoj dvanaesti studijski album.

Ove će godine krenuti uz akustični smiraj kakav je nudio već na ‘Sea Change’ ili djelomično ‘One Foot In The Grave’ i ‘Mutations’. Ideja je prvo ponuditi djelo bazno oslanjano na akustiku gitara i njegov lijeni nazalni pjev.

Glazba za uljuljkavanje i spajanje folk momenata ovoga puta uzima primat Beckovim sklonostima hip hopu i modernim produkcijskim zahvatima koji su potiskivani u drugi plan. Ono što slijedi tekuće godine vjerojatno je još jedan manje novošansonijerski, a više klasični šareni beckovski mash up. Ovaj je za sentiše, plesat će se do kraja godine.

7/10

THE ORANGE STRIPS – Deadlines (OSA)
Labinski zaljubljenici u indie pop već su debitantskim albumom ‘Follow LP’ odlučili biti prst u oko klasičnim beznađima i funkcioniranjima ovdašnjih mladih bendova. Detaljno proučivši što žele, a što ne, i kako će to postići skrenuli su pažnju na svoj rad mimo ustaljenih puteva diskografije na odumiranju.

Usmjereni su inozemstvu, ne samo zbog tečnog i pitkog engleskog te mekog i melodičnog gitarističkog stila kojim su se u jednakoj mjeri oslanjali na Travis, Starsailor kao i Smashing Pumpkins u njihovim nostalgičnim epopejama. Sjajno produciran novi album nastavljat će suzvučje na ono čime su vješto ovladali na spomenutom debiju.

Tim više jer je lanjska diskografska sezona pripala jednom od igrača njihove indie taktike, Matiji Habijancu i njegovim Marshmallow Notebooks, pa se nadovezivanje The Orange Strips s početka tekuće godine čini samo logičnim nastavkom jedne nježne i melankolične struje u domaćoj glazbi koja se mimo glavnih kanala prošvercala i postala jednim od potencijalno najboljih tuzemnih izvoznih glazbenih proizvoda kurentnim s njihovim anglosaksonskim uzorima.

8/10

CHUI – The Second Arrival (Dancing Bear)
Zagrebačka avangardna jazzy trojka (danas dvojac), silno širokog stilskog spektra, na granicama akustike i elektronike, po hvaljenom debiju, objavljuju svoj ‘drugi dolazak’, kojega valja što prije katapultirati van granica zemlje u kojoj će ih hvaliti desetak glazbenih piskarala, ponešto indie alter snobova i vrlo limitirana populacija ljubitelja glazbe bez granica.

Chui su bend koji izmiče definicijama i zato su iznimno interesantni. Vrhunski glazbenici ne koriste svoje znanje za samozadovoljavanja i nepotrebne solističke momente nego vrlo pragmatično ulaze i izlaze iz tema, bacaju se po funky shemama, od minimalističkih uvoda do dramatičnih i dinamičnih crescenda, jedina granica su njihovi instrumenti (bubnjevi, klavijature, saksofoni, truba, samplovi, loopovi), mašta, izvrsno poznavanje građenja i razgrađivanja uvriježenih struktura kompozicije.

Chui su bend atmosfere kad požele, a praktično mogu biti i vrlo zanimljivi plesnjak. Širok je dijapazon upotrebljivosti njihove instrumentalne vizije, dok im modusu operandi najbolje svjedoči proklamatska devetminutna zatvarajuća numera ‘Chui Is Here To Stay’. Što duže to bolje.

9/10

Povratak na Net.hr