REZENCIJA FILMA

ŽIVIMO LI SAN NIKOLE TESLE? Pretenciozni portret genijalca možda postane kultno ostvarenje; ‘On je ostao misterij, mitološka zvijer…’

‘Možda je obećao više nego što je mogao isporučiti; možda je pretjerao. Ili je možda svijet u kojem živimo san koji je Tesla prvo sanjao’

“Ograničenja ne postoje”, rekao je redatelj Michael Almereyda u razgovoru za RoberEbert.com odgovarajući na pitanje o režiji njegova nekonvencionalnog igranog filma s pseudodokumentarnim štihom o briljantnom izumitelju Nikoli Tesli. Pouku da je u umjetnosti potrebno riskirati Almereyda je shvatio doslovno, stvorivši postmoderni kolaž koji treba gledati prije kao poetsko poigravanje negoli realistično-biografski pokušaj uskrsnuća tajanstvenog genija čiji su život i djelo zadnjih desetljeća postali od velikog interesa javnosti.

Almereydin Tesla negacija je “velikih priča” moderne kroz odbacivanje mogućnosti apsolutno istinitog portretiranja povijesne osobe. Budući da iz povijesnih zapisa nije mogao sazdati neku jasnu, pouzdanu i potpunu priču, redatelj je rekao kako je neuspjeh u pokušaju približavanja Tesli postao dio te priče. “Iako je Tesla s godinama postao ikona, on ostaje misterij, mitološka zvijer – ali nisam htio pokleknuti pred mitologijom”, objasnio je te dodao da je Tesla bio vizionar, ali i čovjek uhvaćen u ograničeni, “gotovo viktorijanski mentalitet”.

I Almereyda je tu u pravu kada propituje mogućnost spoznaje prošlosti, što implicira i skepticizam u pogledu mogućnosti pouzdanog prikazivanja povijesnih osoba i događaja. Mnogi biografski igrani filmovi poznatih osoba, primjerice, doimaju se neautentično, lažno, pa i kičasto kada se usporede s onim kako je bilo ako postoje audiovideo snimke ili pouzdani dokumenti. Idemo li dalje u prošlost, prije izuma kamere, stvari se dodatno kompliciraju, pogled zamagljuje, ali se otvara i prostor za kreativnost imaginacije.

Stoga, posegnuti poput Almereyde za eklektičnim postupkom prebiranja i izabiranja iz povijesnih materijala te narativnog izmišljanja i svjesnog prikazivanja kronoloških nekonzistentnosti ne čini se toliko suludo. Redatelj se s pravom pita u intervjuu za Film School Rejects zašto bi uopće netko snimio doslovan film o ovom izvanrednom čovjeku. “Zašto bi to želio? Koja bi bila vrijednost toga?”, pita se. Možda jer bi time ponudio drugu perspektivu ili bacio svjetlo na Teslu iz drugačijeg kuta?

Poput kazališne predstave

No, ipak, konačni rezultat ostavlja nekako nedefiniran, neujednačen, statičan i razvodnjen dojam suvremene kazališne predstave. Čak sam uvjeren da bi uz novčana sredstva bilo relativno jednostavno napraviti uspješnu kazališnu adaptaciju filma. Kadrovi su vrlo statični, likovi nerijetko sjede i razgovaraju, ponekad u sobama osvijetljenim samo svjetlom svijeća, ponekad na nekim drugim svakodnevnim mjestima, a Almereydina svjesna uporaba projiciranih pozadina na platno iza glumaca umjesto snimanja na stvarnim lokacijama, svojom očigledno namještenom i neprirodnom naravi kao da je stvorena za teatar.

Tako, primjerice, Tesla ispred projekcija veličanstvenih krajolika u Coloradu, gdje je izgradio veliku odašiljačku i prijamnu postaju i u njoj radio na sustavima za bežični prijenos signala i električne energije, ili Tesla za stolom ispred projekcija crno-bijele fotografije restorana hotela Alta Vista u Colorado Springsu, namjerno odražavaju lažnu narav prizora onemogućavajući vjerovanje u njegovu realnost. Pri tome naizgled paradoksalno aktualiziraju mogućnost i nemogućnost komunikacije prošlosti i sadašnjosti, ali i otuđenost suvremenog čovjeka od stvarnosti i nedokučive daleke prošlosti.

Za projicirane slike pozadina i ubacivanje suvremene tehnologije u vrijeme gdje joj nije mjesto kaže za The Film Stage da je riječ o “elementima apsurdno orkestrirane fantazije i iluzije”. Suvremeni uređaji poput prijenosnog računala ili mobitela anakronizmi su unutar Almereydina fikcionalnog svijeta koji na postmoderan način, spajajući nespojivo, govore o genijalnosti i aktualnosti Teslinih vizija o razvoju bežične tehnologije.

Sanjiva atmosfera

Kako bi Teslu i njegove ideje približio današnjem gledatelju, redatelj je stoga posegnuo za izvanprizornom pripovjedačicom iz budućnosti, Anne Morgan. Poput glasa umjetne inteligencije ona pretraživanjem Googlea informira gledatelja o osnovnima informacijama, analizira, objašnjava, uspoređuje i sugerira. To radi izravno gledajući u kameru, kršeći četvrti zid, ostavljajući dojam dokumentarnosti i formalnosti. Njezina znatiželja simbolički reprezentira redateljevu fasciniranost nedohvatljivošću Tesline osobe te kanalizira sve njegove nedoumice i neodgovorena pitanja.

“Uvijek je gledao naprijed, projicirajući se u budućnost. Možda je obećao više nego što je mogao isporučiti; možda je pretjerao. Ili je možda svijet u kojem živimo san koji je Tesla prvo sanjao”, govori Anne, inače kći moćnog američkog financijera i bankara J. P. Morgana koja je u filmu također i ženski lik intelektualno i romantično zainteresiran za Teslu.

Upadljivo sanjivi ton Almereydina filma umjetnički reflektira maštovitost Teslinih snova, čovjeka koji bio poznat po sposobnosti nevjerojatne vizualizacije, ali često i nemogućnosti realizacije svojih vizionarskih ideja. Tesla je okarakteriziran kao arhetip usamljenog aseksualnog idealista, neshvaćenog i povučenog romantičara potpuno posvećenog znanosti u stranoj zemlji kojom vladaju surovi kapitalizam, eksploatacija radnika, konzumerizam, borba za moć i materijalna dobra. Nasuprot svom konkurentu Thomasu Edisonu (impresivno ga je utjelovio Kyle MacLachlan), od kojeg je film napravio arogantnog, sebičnog negativca, Tesla je sklon životu u vlastitoj glavi, izgubljenosti u mislima. Ponekad komunicira s nepostojećim ili odsutnim osobama, nedostupan je, introvertiran i distanciran. Njegova autentična tajanstvenost je, želio on to ili ne, pravi magnet za žene.

Jedan od najzanimljivijih aktivnih glumaca svoje generacije, Ethan Hawke, napravio je usprkos nezaobilaznom velikom utegu brojnih prošlih uloga dosta dobar posao utjelovivši Teslu kao jedinstvenog, ali i nespretnog vuka samotnjaka kada je u pitanju praktično umijeće svakodnevnog života. Nestabilan je na koturaljkama, hod mu je neobičan, izbjegava intimno se povezati sa ženama, a nije ni neki pjevač kako kasnije saznajemo u iznenađujućem solističkom momentu.

Teslina neočekivana, stidljiva karaoke izvedba klasika iz 1980-ih “Everybody wants to rule the world”, pop rock benda Tears For Fears, dok se iza njega na platnu projicira zalazak sunca, možda će biti previše za neke gledatelje. Pa ipak, jednako kao i new retro wave pjesma “Electric Flames” iz 2018. bostonskog dua Trilogy u trenutku kada upoznaje glamuroznu zavodljivu glumicu Saru Bernhardt, specifičan je začin snovitoj atmosferi i korisna tehnika karakterizacije. “Ponekad stidljivi ili osjetljivi ljudi otkrivaju sebe dok pjevaju karaoke pjesmu”, rekao je Almereyda za The Movie Mensch. I doista, sva njegova ekscentričnost, neobičnost i introvertiranost izlazi na površinu tijekom ove uvrnute pjevačke točke.

Romantička fascinacija genijem

Priča je puno intimnija nego bi se očekivalo, više subjektivno-impresionistička imaginacija, nego dokumentaristički realna povijesna biografija. Teško je ne primijetiti da je film zasigurno rezultat romantičke fascinacije genijem koji završava u psihološkoj rastrojenosti. U tom kontekstu i odgovara tipično za romantičku poeziju fragmentirana narav filma i težnja prema nedokučivoj cjelini. Ne čudi stoga što je Almereyda izostavio dosta toga iz Tesline biografije.

Naime, usprkos tome što se smatra da je bio humanist, kao zagovaratelj socijalnog darvinizma Tesla je prognozirao za Liberty magazin iz veljače 1937. da će do 2100. godine eugenika biti “univerzalno uspostavljena”. Smatrao je da se u zakon koji je regulirao preživljavanje najsposobnijih počeo miješati čovjekov novi osjećaj sažaljenja te je ustvrdio da je spolno razmnožavanje s “eugenički nepodobnom osobom” jednako štetno kao i ulazak u brak s kriminalcem.

“Jedina metoda kompatibilna s našim shvaćanjima civilizacije i rase je sprječavanje razmnožavanja nesposobnih sterilizacijom i promišljeno vođenje instinkta za parenje. Nekoliko europskih zemalja i niz američkih država steriliziraju kriminalce i lude. To nije dovoljno. Trend mišljenja među eugenistima je da moramo otežati brak. Svakako nikome tko nije poželjan roditelj ne bi trebalo biti dopušteno da stvara potomstvo”, tvrdio je Tesla.

No, nije to ni najvažnije. Budući da je riječ o svojevrsnoj umjetnosti ni redatelj nije bio dužan biti temeljit i povijesno točan. Almereydin Tesla se može učiniti pretencioznom niskobudžetnom artističkom distorzijom povijesnog lika koja je namijenjena uskom krugu umjetničkih snobova, filmofila i hipstera. Pa, ipak, posjeduje određeni neporecivi šarm u svojoj divljoj eklektičnoj slobodi portretiranja i potencijal za rast nakon više ponovnih gledanja. I dobro je da postoji. Usprkos lošim kritikama, ne bi bilo tako neobično da s protokom vremena ostvari i kultni status.

Povratak na Net.hr