FILMSKA RECENZIJA

ŽIVILI! Godinu ćete možda željeti završiti uz film o četiri profesora koji su odlučili da će stalno imati alkohola u krvi

Ništa još nije gotovo, ali nakon svih šokantnih potresa koje je priredila 2020., u novoj godini jedna od boljih odluka bila bi u miru, uz čašu kvalitetnog alkohola, pogledati novi film Thomasa Vinterberga koji slavi život na najbolji mogući način

Za neke dar od boga, izvor kreativnosti, nadahnuća i živosti, opuštajuća supstanca koja nas čini društvenijima i otvorenijima prema svijetu, a za druge pakao, gorivo destruktivnosti i asocijalnog ponašanja. Alkohol je simbol neshvaćenih tragičnih genijalaca, pjesnika boema, otkačenih filozofa i velikih umjetnika. Ali, istovremeno, alkohol je i jedan od glavnih uzroka nasilja i tragedija o kojima čitamo gotovo svakodnevno u medijima. Cuganje je zajedničko i siromasima i bogatašima, marginaliziranim i društvenoj eliti, seljacima i građanima, običnim radnicima i političarima, pehistima i sretnima. Gotovo svi piju, barem ponekad, posebno kada se dogodi nešto što čovjeka izbaci iz ravnoteže predvidljive svakodnevice.

Iako sigurno nije nešto što bi psiholozi i stručnjaci preporučili, tako je bilo i u mom slučaju kada sam u Zagrebu na dan pisanja ovog osvrta o novom filmu danskog diva kinematografije Thomasa Vinterberga doživio udare valova razornog potresa magnitude 6,2 prema Richteru koji je razrušio Petrinju. Nakon početnog šoka, tjeskobe, navale adrenaline i panike dok se zgrada ljuljala i škripala, nastavio sam uskoro s poslom izvadivši bocu domaće lozovače. Kada sam pitao svog bivšeg mentora na doktoratu i poznatog hrvatskog filozofa Juru Zovka kako je proživio potres, poslao mi je specifično sebi duhovit i gorko realan odgovor: “Gadno se treslo! Dobro smo! Stradale dvije Blatine, boca loze, čaše, tanjuri! Sva šteta bila u tome! Pravilo isto: uvijek je bolje popiti!”

Premisa Vinterbergove egzistencijalne drame o krizi srednjih godina Druk (može se prevesti kao Opijanje ili Još jedna runda, prema engleskom naslovu Another Round) inspirirana je navodnom provokativnom hipotezom norveškog psihijatra Finna Skårderuda da se ljudi rađaju s deficitom alkohola u krvi od pola promila te da bi mala količina alkohola tijekom dana mogla poboljšati produktivnost, kreativnost, pa i opće blagostanje. U godini obilježenoj pandemijom, umiranjem, ograničavanjima svih mogućih sloboda u borbi protiv virusa, zdravstvenih, ekonomskih i osobnih tragedija te potresnih udara nepredvidljive prirodne pojave, čija bi aktivnost prema seizmolozima mogla potrajati i više od godinu dana, to bi se moglo činiti kao više nego pametna pretpostavka vrijedna testiranja.

Alkohol kao vrelo mladosti

Vinterbergova četvorica junaka su nastavnici u srednjoj školi uhvaćeni u žrvanj vlastitih života. Ne bi li razbili monotoniju i gubitak životnog poleta odlučuju se testirati kontroverznu Skårderudovu hipotezu, a da ne bi ispali obični alkoholičari, racionaliziraju eksperiment zapisujući utjecaje alkohola na “emancipirajuće psihološke efekte” i postizanje “optimalnih društvenih i profesionalnih rezultata”. Pri tome je u fokusu pažnje Martin (glumi ga izvrsni Mads Mikkelsen), otuđeni nastavnik povijesti. Iako je nekada bio odličan nastavnik, ambiciozan te u jurišu na doktorat i znanstvenu karijeru, postao je blijeda slika samog sebe. Nemotiviran je, nesiguran, ostavlja dojam ravnodušnosti i nezainteresiranosti za učenike, što je dovelo do toga da je izgubio auru autoriteta. Osim kolege s posla, ne viđa gotovo nikoga. Pa čak ni suprugu Aniku koja radi noću i gotovo je nikada nema. “Jesam li postao dosadan u odnosu na vrijeme kada je bio mlad?”, pita Martin Aniku, na što mu ona iskreno odgovori da više nije onaj Martin kojeg je upoznala na početku.

Otkriće da malom količinom alkohola tijekom cijelog dana može probuditi vlastiti duh, na Martina, ali i njegove kolege, djeluje poput bljeska prosvjetljenja. Ovisno o razini alkohola u krvi promjena je više nego vidljiva. Martin postaje energičniji, poletniji, inspiriraniji za nastavu i odjednom zainteresiraniji za emocijalno udaljenu suprugu. Alkohol za svu četvoricu prerasta u nešto poput alkemičarskog eliksira života, vrela mladosti, opuštenosti, samopuzdanja, hrabrosti i kreativnosti.

Osobna tragedija

Druk je, inače, obilježen velikom osobnom tragedijom. Naime, Vinterberg je prvotno zamislio da njegova 19-godišnja kćerka Ida Vinterberg odigra debitantsku ulogu Martinove kćerke. Bili su vrlo bliski, Ida ga je informirala o kulturi pijenja danske mladeži, poticala na snimanje filma, pa je Vinterberg čak namjeravao snimiti film u njezinoj školi i uključiti njezine prijatelje. Scenarij je bio spreman, a Ida ga je pročitala za vrijeme putovanja Afrikom. Međutim, početkom svibnja 2019., četiri dana nakon početka snimanja, pri povratku sa svojom majkom iz Belgije poginula je u tragičnoj prometnoj nesreći kada je na njihov automobil naletio vozač u drugom automobilu.

Vinterberg je u razgovoru za IndieWire rekao da mu je gubitak Ide uništio život. “Nije imalo smisla nastaviti, ali nije imalo smisla ni ne nastaviti. Ona bi to mrzila. Zato smo odlučili snimiti film za nju”, rekao je Vinterberg koji je zbog tragedije scenarij filma preradio tako da bude optimističniji i pozitivniji. “Koliko god tragično bilo, film je zbog toga postao puno ljepši. Nitko više ne želi platiti tu cijenu, ali to se dogodilo”, dodao je.

Za razliku od filmova poput Topim se s tobom (I Melt With You, 2011.), Izgaranje (Le feu follet, 1963.) ili Napuštajući Las Vegas (Leaving Las Vegas, 1995.), u kojima je prikazana samo mračna strana destruktivne ovisnosti, alkoholizma, opijata i nesnalaženja s krizom srednjih godina, Druk je film koji ne bježi od negativnih posljedica konzumiranja alkohola, ali nije usmjeren ni samo na istraživanje njegovih negativnih aspekata. Umjesto toga njeguje vrlo pozitivan i afirmitivan odnos prema životu. Može se reći da, cjelovito gledajući, zrači prekrasnim optimizmom kakav se rijetko viđa na filmu. Čak i onda kada podignu razinu alkohola do maksimuma i totalnog alkoholizma, čime ukazuje na moguće rizike društvene disfunkcionalnosti i ovisnosti, a sve kulminira tragičnom smrću jednog od njih, Druk ne zapada u klišeizirano moraliziranje. To je osvježavajuće jer se čini da Vinterberg radije sugerira putem drugog sazrijevanja kroz alkohol kako je ponekad potrebno riskirati, izazvati ponor ispod nas, možda i potpuno izgubiti pojam o sebi, da bi se otkrilo slobodu i izgradilo novo autentično sebstvo.

Žudnja za lakoćom postojanja

“Usuditi se znači na trenutak izgubiti tlo pod nogama. Ne usuditi se znači zauvijek izgubiti samoga sebe”, citira u filmu jedna srednjoškolka Sørena Kierkegaarda, slavnog danskog filozofa i oca egzistencijalizma. Martin se usudio i, nakon što je dodirnuo samo dno, uspravio se, počevši ponovno uređivati vlastiti život. Na koncu je, uz pjesmu “What A Life” i zaplesao u euforičnom finalu ponesen promilima, potpuno se odmičući od sumornog, stereotipnog kraja kakav se možda mogao očekivati. Vinterberg je time želio pružiti osjećaj katarze, afirmirajući potencijal alkohola kao supstance koja može pojačati doživljaj života, osloboditi čovjeka zakočenosti, olakšati pokrete, povećati energiju, otvoriti um prema vanjskom svijetu i ekspresiji. Mikkelsen, kao bivši profesionalni plesač pri tome je odradio sjajan posao. “Znajući da je Mads plesač, i znajući da snimam film o nadahnuću i zanosu i oslobađnju od normalnih, ponavljajućih obrazaca, osjećao sam da je nekako očito da bi trebao plesati na kraju ili barem u nekom trenutku”, objasnio je Vinterberg za Slate.

Postoji li uopće izražajniji simbol mladenačke bezbrižnosti, čistog užitka i optimizma od spontanog plesa? Mikkelsen nije dugo godina plesao otkako je prešao u glumačke vode, vidi se da nije utreniran, a uz to već ima i godina, ali baš takvo nesavršenstvo pokreta savršeno se uklopilo u inspirativnu jazz dance koreografiju sredovječnog Martina. Prema maestralnosti izvedbe, sekvenca pomalo podsjeća na slavnu plesno-pjevačku sekvencu na kiši Genea Kellyja u mjuziklu Pjevajmo na kiši (Singin’ in the Rain, 1952.), s tim da završava zamrzavanjem slike u točki najviših emocija, ostavljajući tako gledatelju slobodu u interpretaciji otvorenog kraja. Kako je i sam Vinterberg primijetio, tematski gledano pjesma “What A Life” izvrsno se uklopila s filmom, reflektirajući ponovno otkrivanje lakoće postojanja i uživanja u trenutku. “Buntovna je, nekako, i radi se o pravu na biti izvan kontrole, o čemu mislim da govori cijeli film. Ima kombinaciju melankolije, bijesa, zabave – a također dovodi grupu učenika do razine ekstaze i to vrlo učinkovito, što mislim da je izuzetno važno. Lakoća te mladeži je ono za čim žude ta četvorica starijih muškaraca tijekom cijelog filma”, opisao je Vinterberg.

Kao jedan od utemeljitelja poznatog filmaškog pokreta “Dogme 95”, uz neke otklone, Vinterberg je ostao relativno vjeran estetskom realizmu sad već pomalo i zaboravljenog pokreta. Čest nedostatak profesionalnog osvjetljenja i blago nestabilna kamera iz ruke pobuđuju u određenim interijerima osjećaje neuljepšane gole svakodnevice kakvom smo svi većinu vremena okruženi. Tako stilistički oblikovani monotoni trenuci realnosti naglašavaju kasnije trenutke ushita, pružajući priliku gledatelju da na neki način osjeti dinamične promjene psiholoških stanja. Od letargične depresivnosti do ekstatične dionizijske strasti, Još jedna runda vratit će vam osmijeh na lice nakon potresne godine kakva se ne pamti. Kao takav rekao bih da sljedeće godine ima velike šanse osvojiti Oscara za najbolji međunarodni igrani film, a neki su strani kritičari s pravom primijetili i da bi Mikkelsen mogao biti favorit iz sjene u utrci za najboljeg glumca.

Povratak na Net.hr