FILMSKA RECENZIJA

UZBUDLJIVI HOROR ISTOG IMENA KAO I CJEPIVO ZA KORONU: Upoznajte čisto zlo, stravu i užas na ruski način

Ironičnom se može činiti činjenica da se u istoj godini kada je ruski predsjednik objavio da je registrirano prvo, navodno sigurno i učinkovito, cjepivo protiv novog koronavirusa, simoblično nazvano Sputnik V, pojavio i prvi pravi ruski znanstveno-fantastični horor film Sputnik, inspiriran Tuđincem Ridleyja Scotta i posljednjim razdobljem Sovjetskog Saveza. Film koji pored poticanja strave, odvratnosti i klasičnih obilježja sličnih ostvarenja, također, na dubljem nivou interpretacije, provocira pitanja o tome što znači biti heroj, kakva je narav ljudske prirode, etici znanstvenih istraživanja itd.

“Gledao sam i gledao ali Boga nisam vidio”, navodno je rekao 1961. godine sovjetski kozmonaut i prvi čovjek koji je otputovao u svemir. Taj legendarni citat heroja Sovjetskog Saveza, Jurija Gagaina, dok je u svemirskoj kapsuli Vostok orbitirao oko Zemlje, zapravo vjerojatno nije autentičan te se u zadnje vrijeme dovodi u vezu s Nikitom Hruščovom i tadašnjom antireligioznom kampanjom. Kakogod, kao što je primijetila Sasha Raspopina za The Calvert Journal, Gagarin je bio poput božanskog simbola kulta znanosti i istraživanja svemira koji je zamijenio religiju i širio se propagandom, a ne putem propovijedi. Putovanje i istraživanje svemira prožimalo je sve pore tadašnjeg totalitarnog sustava, od umjetnost i kulture pa sve do svakodnevnog života.

A onda, nakon pada komunističkog režima, stvari su se polako preokrenule, tako da sadašnja Rusija s Vladimirom Putinom na čelu sve više podsjeća na autoritarnu carsku Rusiju iako je nominalno i ustavno sekularna federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Dok sada neki ruski kozmonauti nose relikvije pravoslavnih svetaca na putovanje u svemir i fotografiraju se ispred vjerskih ikona, Pravoslavna crkva ponovno je obnovila svoje uske veze s državom, pa pravoslavni svećenici znaju poškropiti svetom vodom ruske svemirske rakete, davati blagoslov ruskim vojnim intervencijama ili održavati vjerske službe u čast državnog nuklearnog arsenala.

Može se stoga reći kako se čini da, psihološki gledano, današnja ruska religiozna propaganda seže do svemira kako bi ono nepoznato učinila manje stravičnim nakon što je sovjetska paradigma svijeta podrazumijevala ne samo nedostatak Boga među zvijezdama, nego i samim tim nedostatak apsolutnog dobra. Novi ruski film Sputnik (2020.) kroz žanr znanstveno-fantastičnog horora oživljava posljednji period ateističkog SSSR-a i Hladnog rata, alegorijski implicirajući kako je sigurno jedino to da tamo negdje gore boravi čisto zlo.

Misteriozni događaj

Redatelj Egor Abramenko, zajedno sa scenaristima, izložio je izmišljenu priču o dvojici sovjetskih kozmonauta koji su 1983. godine, kada je u stvarnosti zbog lažnog alarma umalo izbio nuklearni rat, doživjeli misteriozni incident pri povratku na Zemlju u svojoj svemirskoj letjelici. Jedan od njih, Konstantin, vratio se živ, ali promijenjen, dok je drugi umro očigledno nasilnom smrću i brutalno unakažene glave. Kako objašnjava glavni negativac filma, zapovjednik Colonel Semiradov, slučaj je svjesno uljepšan za medije, izostavljeni su detalji, Konstantin je odveden na promatranje u izolirani vojni i znanstveno-istraživački objekt u sovjetskom Kazahstanu jer navodno pati od djelomične amnezije, a kao pomoć u rješavanju njegova psihičkog stanja regrutirana je neurofiziologinja Tatjana Klimova zbog svoje spremnosti na rizik i radikalnije metode liječenja.

Istovremeno kad i Tatjana, spoznajemo da je tijekom incidenta u svemiru u Konstantina ušlo izvanzemaljsko stvorenje, suputnik nepoznatog podrijetla, uspostavivši simbiotsku vezu s domaćinom, valjda kako bi istražilo njemu nepoznati svijet. Tuđinac, koji izgleda poput križanca gremlina, kobre i bogomoljke, tijekom određenog perioda noći izlazi izvan tijela, hrani se i ponovno ulazi u omamljenog Konstantina kojem pridonosi bržom sposobnosti regeneracije. Semiradov zapravo traži od Tatjane pomoć u razdvajanju izvanzemaljskog čudovišta od Konstantina kako bi ga mogao iskoristiti u vojne svrhe.

Utjecaj američke kinematografije

Usporedbe s Tuđincem (Alien, 1979.) Ridleyja Scotta, stoga, uopće nisu neočekivane, posebice ako se ima na umu da je redatelj Abramenko odrastao na hollywoodskim filmovima o invaziji izvazemaljaca, prije svega američkim znanstveno-fantastičnim filmovima 1980-ih poput Tuđinca, Predatora (1987.), Stvora (The Thing, 1982.), Istrebljivača (Blade Runner, 1982.) itd. No, Sputnik nije tek puka kopija Tuđinca, nego solidan novi znanstveno-fantastični horor, prvi takav u Rusiji, koji se oslanja na elemente mnogih drugih američkih filmova, pa i kritički ne tako uspješnog znanstveno-fantastičnog trilera Astronautova žena (The Astronauts Wife, 1999).

Tipično za takvu vrstu filmova, mračnog je i jezivog ugođaja, priča se odvija većinom na Zemlji u hladnom, skrivenom i izoliranom postrojenju, a dodatni interes i misterij pobuđuju ruski govorni jezik i smještenost u, kako sam već naveo, Sovjetski Savez, razdoblje koje Abramenko naziva “tranzicijskim vremenom neizvjesnosti” kada je zemlja započela propadati u nepoznati ponor. “Mislio sam da je zanimljiva ideja napraviti film o invaziji izvanzemaljaca koje se odvija u SSSR-u. Bilo je to ključno razdoblje ruske povijesti”, objasnio je za Inverse, naglasivši kako ne vjeruje da postoji ruska znanstvena-fantastika, iako priznaje djela Andreja Tarkovskog i val novih ruskih znanstveno-fantastičnih hitova.

Produkcijski i estetski gledano sasvim je zadovoljavajući, pa i više nego što sam očekivao. Iako nije toliko vizualno atraktivan i ambiciozan kao, primjerice, posljednji Tuđinac (Alien: Covenant, 2017.), istovremeno nema ni likove sumnjive inteligencije koji donose totalno glupe odluke, a priča je dovoljno zanimljiva da opčini gledateljevu maštu. Umjesto da vas prestraši često izlizanom i jeftinom tehnikom iznenadnog šoka (jump scare), redatelj osjećaj strave izaziva kombinacijom poticanja osjećaja odvratnosti prema čudovišnoj naravi tuđinca te njegovu procesu izlaska i ulaska u čovjekovo tijelo, odnosima između likova, kao i obrađivanjem svojevrsnog kanibalizma kao tabu-teme.

Što znači biti heroj?

Abramenko je za Nightmarish Conjurings otkrio kako je jedan od važnih ciljeva filma bio problematizirati što znači biti heroj i postaviti pitanje o ljudskoj prirodi koja u sebi sadrži također i mračnu stranu osobnosti. Prema Abramenku, tuđinac situiran unutar protagonista istovremeno je i fizička prijetnja i simbolička reprezentacija njegove mračne i čudovišne strane. “Njegova druga priroda. Brzo smo shvatili da želimo prikazati pravo ljudsko biće. On nije heroj s naslovnice časopisa. Prestravljen je svojim životom. Uplašen je. Ne želi umrijeti. Govori o tome da želi otići, želi ići kući”, kaže Abramenko, dodajući da su željeli pokazati kako ta osoba stvarno postaje heroj.

Kroz povijest filma, ta dualnost čovjeka i čudovišta u istoj osobi uporno je obrađivana na različite načine, od Dr. Jekylla i g. Hydea (1920.), preko vampirskih filmova, Vuka (Wolf, 1994.), Vrane (The Crow, 1994.) pa sve do suvremenih filmova o superherojima poput Batmana i Spidermana. Bruce Wayne kao Batman istinski je heroj koji je pounutrio svoju čudovišnu, mračnu stranu osobnosti, posjeduje sustav vrijednosti temeljen na pravednosti, opasan je i ne boji se ispoljiti vlastitu sposobnost agresije onda kada je to potrebno, iako kao Bruce prema javnosti njeguje personu nemarnog bogataša. Na prigovor njegova vjernog batlera Alfreda da se počeo gubiti u tom svom čudovištu, u prvom dijelu trilogije Christophera Nolana Bruce kaže kako koristi čudovište u sebi da bi pomagao drugim ljudima. U nastavku trilogije, Bruce kao Batman je “vitez tame”, a Harvey Dent je “bijeli vitez”, lažni idol, simbol na prvi pogled savršenog heroja kakva moralno iskvarena društva znaju izroditi kako bi prikrila svoju trulost.

Na sličan način, može se govoriti i o Konstantinu u Sputniku. Abamenko je u razgovoru sa Sarah Knight Adamson rekao da se film ne tiče samog čudovišta, nego čudovišta koja na neki način žive u ljudima. “Heroji ne napuštaju svoju djecu”, kaže Tatjana Konstantinu koji je prije putovanja u svemir ostavio dijete u sirotištu. Naime, žena s kojom je bio u vezi nije mu uopće rekla da je trudna, tako da je saznao da ima sina u domu za nezbrinutu djecu tjedan dana prije polijetanja, kada su mu javili da je umrla. Po povratku na Zemlju, medijska propaganda države u propadanju prezentirala je Konstantina kao neoskvrnutog “bijelog viteza”, prešutivši da je u sebi donio nešto čudovišno i tuđinsko, a on je sebi zadao za cilj preživjeti i pobrinuti se za napušteno dijete.

Metaforički gledano, Konstantin je pali heroj koji ipak i dalje posjeduje savjest. Bezuspješno se bori protiv nagona unutarnjeg čudovišnog suputnika koji mu je uzeo sve što je nekada bio i koji postaje sve više neodvojiv od njega. Možda je za njega kasno da bi zaista postao pravi heroj, ali film sugerira da postoji način kako se može iskupiti i časno umrijeti. Isto tako, u konačnici, postoji i način na koji Tatjana može postati istinski junak. I, upravo tu spoznajemo da Sputnik nije samo znanstveno-fantastični horor koji parazitira na Tuđincu, nego sadrži podtekst društvene kritike i drame, postavljajući niz zanimljivih etičkih i spoznajnih pitanja. Je li dopušteno ubijati osuđene teške zločince radi nekog višeg znanstvenog ili sigurnosnog cilja? Je li Konstantin odgovoran za ubijanje ljudskih života u svrhu preživljavanja ako to čini tuđinac s kojim dijeli svijest? Mora li heroj biti spreman na sve, pa i na samožrtvovanje? Što čini, tj. od čega se sastoji osobni identitet čovjeka? Kada čovjek postaje monstrumom?

 

Povratak na Net.hr