Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sumorna, melodiozna i ponovo drugačija PJ Harvey

Ne bismo očekivali da jedna sićušna ženica napravi album o ratu, ali smo od PJ Harvey navikli na impresivne i emocionalno intenzivne albume. Prešla je četrdesetu i sada je u najboljim godinama, što na Let England Shake i pokazuje.

PJ Harvey kaže da je njezin najveći strah da napravi nešto što je već ranije napravila. U umjetničkom smislu, dakako. I to joj svaki put uspije. Štoviše, napravi obično nešto što ne bi skoro nitko napravio. Ovdje imamo jedan složen album inspiriran sukobom među ljudima, konkretno ratom i britanskim, odnosno engleskim angažmanom u raznim ratovima. Prvi svjetski rat i kampanja u Galipolju se proteže kroz nekoliko pjesama, a slike maglovite Engleske, te one Salvadora Dalija su kako i sama kaže uzor za neke od nevjerojatnijih i jezivijih prizora o kojima pjeva.

Iako, tako možda izgleda, nikada nije bila nježna dušica. Oni koji su pratili, možda se sjećaju pjesme s prošlog albuma kojeg je napravila s instrumentalistom i producentom Johnom Parishom u kojoj pjeva kako će nabaciti na sebe strap-on dildo i netegnuti muškarca koji ju je prevario. Tko zna što si je mislio tadašnji britanski premijer Gordon Brown dok je pred njim u jednom BBC-jevom showu pjevala prošlog proljeća naslovnu pjesmu s albuma koji je trebao postati Let England Shake uz pratnju s matrice kanadskog pjevačkog kvarteta The Four Lads koja je bila u totalno drugom tonalitetu. K tome je na glavi nosila nešto s perjem i svirala citru.

Album je, da niti taj dio priče ne bi bio običan, snimila u crkvi. Neko vrijeme je pričala kako će ga snimati negdje u Berlinu, jer je i Berlin kul, ali ponudu za snimanje u crkvi u rodnom Dorsetu nije mogla zanemariti. Svirali su joj John Parish i Mick Harvey, s obojicom je već puno puta radila, drugi je stalni suradnik njenog bišg dragog Nicka Cavea, a za miks pultom im se pridružio stari drug Flood koji je radio sa svima od U2 preko Nine Inch Nails pa do islandskih genijalnih legendi Sigur Ros. To opet ne može opisati kakav zvuk ima album. Je, zvuči dosta folkish, ali i sama je PJ rekla da je za njega morala pronaći glas. Osim toga isprobavala je razne vrste gitara i zaljubila se u citru. Sve kako bi proizvela neke zvukove koje nismo još čuli. Neka vas to ne prepadne, jer album je pun melodija. Glas joj je sladak i nježan dok pjeva o sumornim predjelima i raskomadanim tijelima, a dečki koji su pomogli odsvirati pokazuju kolike su iskusnjare. Neka fraza na klaviru i gitarski rif ulete taman kada trebaju. Ako vam treba neki soundtrack za prizore koje vidite kroz prozor počnite slušati ovaj album. I slušat ćete ga i pamtiti još neko vrijeme.

Povratak na Net.hr