Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PRILIČNO KONTROVERZNO

SOTONISTIČKI FILM KOJI ĆE NAŽIVCIRATI HRVATSKE RADIKALE: Slave Sotonu, ljube se na grobovima, a žele postaviti i kip Bafometa

Da koronavirus nije odgodio ovogodišnji Zagrebdox Zagrepčani bi imali priliku pogledati subverzivni sotonistički film koji je mogao naživcirati radikalne kršćane poput onih u kontroverznom Vigilareu. Oni slave Sotonu, žele postaviti kip Bafometa pored ploče s deset zapovijedi, ali istovremeno imaju vraškog smisla za humor i njeguju humanističke vrijednosti – o čemu se tu radi?

“Ovdje smo da bismo širili poruku dobre volje, dobronamjernosti, otvorenosti uma i slobodnog izražavanja“, kaže muškarac obučen u crni plašt s vražjim crnim rogovima na glavi u stilu Zlurade. Na pitanje reportera kako se zove odgovara: “To nije važno”. Došao je sa svojim sljedbenicima kako bi, ni manje ni više, podržao guvernera američke savezne države Floride Ricka Scotta, konzervativnog republikanca koji je 2013. godine pokušao progurati zakon kako bi se omogućila molitva u javnim školama.

Na opasku nekog iz publike da će goriti u paklu duhovito odgovori: “Vjerujem da hoću i uzbuđen sam zbog toga“. U pitanju je član tek sedam godina stare protestne grupe, “zloglasnog” američkog Sotonističkog hrama (The Satanic Tample), koju je zajedno s Malcolmom Jarryjem (pseudonim) suosnovao aktivist i glasnogovornik Lucien Greaves (pseudonim). Greaves je podršku Scottovu prijedlogu zakona ironično objasnio time da će se njime omogućiti procvat religijske raznolikosti. Drugim riječima, otvaranjem prostora Bogu, logično, otvorio bi se prostor i Sotoni.

Od kada su se pojavili, 2013. godine, ironijom, duhovitošću, humorom i satirom članovi ove neteističke religiozne grupe racionalnih sotonista uznemirili su vjerničke duhove u SAD-u te prokazali licemjere tamošnjih političara, suzbijanje vjerskih sloboda, prava na mišljenje i izražavanje. Iako je u početku sve počelo poput montypythonovskog isceniranog vica, vrlo brzo je sve postalo poprilično stvarno. Toliko da se ovaj novi religiozni pokret proširio po cijelom svijetu, prikupio stotine tisuća sljedbenika, a prošle je godine o njemu snimljen i dokumentarac U slavu Sotone? (Hail Satan?), nezavisne i nagrađivane redateljice Penny Lane, koji je trebao biti prikazan na ovogodišnjem Zagrebdoxu, 16. i 19. ožujka, da festival nije otkazan zbog epidemiološke situacije s koronavirusom.

Upravo s početka tog filma je opisani performans “potpore” Ricku Scottu, kojim se odmah postavlja humorističan ton manje-više cijelog filma. Glasnogovornik organizacije Lucien Sotonu poima kao simbolično utjelovljenje buntovnika protiv tiranije, a blasfemiju kao izjavu o osobnoj neovisnosti, što uključuje i pravo na vrijeđanje. Primarna namjera Sotonističkog hrama je da ljudi promisle o tome koliko su Sjedinjene Države zapravo kršćanska država, kako se obično misli. Suprotno tome smatraju da je SAD sekularna, demokratska i pluralistička država koja Ustavom brani državnoj vlasti ograničavanje vjerskih sloboda.

Strah od sotonista

Uz već spomenuti humor i ironiju, kao glavnu metodu za ostvarenje tog cilja iskoristili su prošireni strah od sotonizma koji je svoj vrhunac ostvario u jeku moralne panike 1980-ih i 1990-ih. Kako je u filmu objasnio Jesper Aagaard Petersen s Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije, temeljni aspekt sotonizma je trolanje, a Sotonistički hram je sotonizam iskoristio kao alat ili oružje za političke svrhe u kulturnim ratovima. Pokret se može promatrati kao svojevrsni politički aktivni nastavak Sotonističke crkve Antona LaVeyja. Kao humanizam, znanstveni skepticizam i ateizam umotan u sotonističku simboliku i ikonografiju, pri čemu se aktivizam poima kao sotonistička praksa, tj. kao sučeljavanje nepravdi i korumpiranoj vlasti.

Na jedan način Sotonistički hram obrće osnovne postavke kršćanske teologije, tako da Bog kao istina i dobro postaje zlo, a Sotona kao metafora zla postaje simbol istine, znanja i dobra. Bog je za njih simbol tiranina koji je, prema drugom biblijskom izvještaju o stvaranju, neopravdano izbacio prvog muškarca i ženu iz raja jer su na nagovor Sotone u formi zmije posegnuli za zabranjenim plodom koji im je omogućio samospoznaju i moralnu kompetentnost.

Provokativne akcije i sekularizam

Naoružani solidnom dozom humora i ogrnuti komičnom sotonističkom ikonografijom izveli su nekoliko performansa kojima su isprovocirali američku, većinski konzervativnu i fundamentalističku, kršćansku populaciju i razotkrili dvostruka mjerila u primjenjivanju zakona. Organizirali su, primjerice, prosvjed protiv Freda Phelpsa, osnivača Westborovske baptističke crkve poznate po ekstremnim antihomoseksualnim stavovima i prosvjedima u blizini sprovoda homoseksualaca. Kako bi naživcirali Phelpsa izveli su ritual pod nazivom “ružičasta misa” na grobu njegove majke, koji je uključivao ljubljenje dva istospolna para iznad njezina groba. Da stvar dodatno začine, uz to su je proglasili i lezbijkom u zagrobnom životu.

Također su dobili odobrenje za održavanje crne mise u Bostonu na kampusu Harvardova sveučilišta, što je trebalo biti “deklaracija neovisnosti od praznovjerja“. Tamošnji rimokatolici su se toliko uznemirili najavom toga događaja da je zbog velikog protivljenja crna misa otkazana i premještena na obližnju lokaciju. No, najpoznatija sekularistička akcija neobične ekipe Sotonističkog hrama bila je ideja da postave kip Bafometa u formi brončane skulpture na javnom mjestu kao odgovor na ploču s deset zapovjedi na državnom posjedu u saveznoj državi Oklahomi. Namjera im nije bila slaviti Sotonu kao simbol zla, već skrenuti pažnju na neustavno i neravnopravno propagiranje samo jednog religijskog svjetonazora usprkos sekularnoj naravi SAD-a. Upravo ta pravna borba za postavljanje kipa Bafometa i protiv monopola kršćanskog teizma proteže se kao glavna nit kroz cijeli film.

Izvor Sotonističkog hrama

Kako se tvrdi u filmu, izvor Sotonističkog hrama je već spomenuta moralna ili sotonistička panika, tj. histerija 1980-ih i 1990-ih godina, kada je strah od sotonizma nadvladao razum tako da se „lov na vještice“ proširio po svijetu. Govorilo se bez ikakvih konkretnih dokaza o raširenim žrtvovanjima djece, kanibalizmu, silovanjima i raznim teorijama zavjera. Roditelji su djeci branili igrati stolnu fantastičnu igru Tamnice i zmajevi (Dungeons & Dragons), slušati metal glazbu, pjesme su se vrtile unatrag u fanatičnoj potrazi za skrivenim sotonističkim porukama u rock pjesmama itd.

Dok su u tom “lovu na vještice” mnogi optuženi za navodne sotonističke zločine bili nevini, u filmu se implicira da su upravo mnogi kršćani, koji su i dizali moralnu paniku, bili stvarni sotonisti. “Ono što mi se čini zaista nevjerojatno i na što svi trebaju obratiti pažnju je da su kršćani uživali u fantazijama sotonističke panike. Sada znamo na potpuno provjeren i javno poznat način da je sotonistička panika bila projekcija. Oni su to radili. Ja sam igrao Tamnice i Zmajeve“, kaže jedan član Sotonističkog hrama, aludirajući na otkriće da su stotine rimokatoličkih svećenika seksualno zlostavljali više od tisuću djece od 1947. godine u Pennsylvaniji.

Suprotno od očekivanog, Sotonistički hram je ekološki osviještena lijevo-liberalna organizacija koja je s vremenom postala uređena i zasnovana na humanističkim i racionalističkim načelima, Istovremeno je i dobrotvorna organizacija pa svoj humanizam stavlja i u praksu. U filmu se tvrdi da dobrovoljno davaju krv, prikupljaju stvari za potrebite i beskućnike, skupljaju otpad itd. Kako je prikazan u filmu, Sotonistički hram se doima poput naivnog humanističkog ateizma za osobenjake s društvenih rubova i iz raznih supkulturnih krugova obogaćen djetinjastom gotičkom/metal ikonografijom i ornamentima.

Osim toga, čini se da postoji i dosta jaka korelacija između ljubavi prema određenim death, trash, industrial i black metal bendovima te članstva u organizaciji. Sam Lucien Greaves koji obožava avangardni i industrial metal, rekao je za Metal Hammer kako je doista istina da su u početku članovi često bili metalci i gotičari. Napomenuo je da se demografija grupe s vremenom promijenila, ali da ipak i dalje postoji velika ljubav prema metalu kod velikog broja sotonista.

Zašto sotonizam?

Logično pitanje koje ih je pratilo od kada su se pojavili je zbog čega su sotonisti ako ne vjeruju u stvarno postojanje Sotone? Jedan odgovor može biti da su stvorili “društveno-politički kontra-mit” kojim nastoje ostvariti svoje političke ciljeve te razdvojiti praznovjerje/nadnaravno od religije, a drugi je da, koliko god sve bilo fikcija i šala, članstvo u takvoj organizaciji za razliku od običnog ateizma ima konkretne prednosti kao i u slučaju drugih religija jer pruža alternativu onima kojima plivaju izvan glavne struje. “Biti ateist je dosadno. Nema zajednice. Nema ikonografije. Nema povijesti. Ne postoji kodeks ponašanja ili etike. Nema načela. Samo definira što nisi. Sa suvremenim sotonizmom možeš definirati ono što jesi”, uvjeren je jedan član u filmu.

U Hrvatskoj postoji nekoliko pojedinaca koji javno zagovaraju radikalne i uglavnom uvezene kršćanske stavove poput predsjednika udruge Vigilare Vice Johna Batarela, najpoznatijeg hrvatskog ravnozemljaša Elvisa Duspare, ili Ladislava Ilčića poznatog po izjavi “Samo je naš Bog rekao da čovjek ima slobodu”. Pretpostavljam da nisu ni znali za zakazanu projekciju filma U slavu Sotone? u glavnom gradu Hrvatske, jer vjerujem da bi barem Vigilare već organizirao neku zabavnu akciju kako bi upozorili na moralnu opasnost. Doduše, nikada nije kasno, samo ako se probude iz božićnog sna o teglici Linolade i noćne more o udomiteljstvu dok organizatori Zagrebdoxa ne objave nove datume projekcija.

Film redateljice Penny Lane odlično je režiran i posložen dokumentarac koji na zabavan način daje bliži uvid u jedan američki subverzivni fenomen nastao nakon novoateističkog napada na religije isprovociran islamističkim napadom 11. rujna 2001. godine na SAD. Iako se može činiti kao kontrakulturan, zapravo je izrazito benigan, poprilično djetinjast i ne previše intelektualan novi religijski pokret bez pravog karizmatskog vođe, potpuno u skladu sa suvremenim Zapadnim poimanjem ljudskih prava i vrijednosti. Članovi sebe shvaćaju ozbiljno i kao takvi ipak stvaraju određenu korisnu protutežu evangeličkim teokratima koji bi najradije željeli do kraja srušiti zid između države i svojih vjerovanja, a istovremeno na provokativan način ponovno otvaraju staro pitanje o naravi religije.

Povratak na Net.hr