Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

FILMSKA RECENZIJA

NOVI TERMINATOR JE NEBITAN: Laka akcija za djecu, bez napetosti, straha i misterija s neuvjerljivim feminističkim obratom

Manje-više dosadna, predvidljiva, neoriginalna, generička i sterilno ispričana filmska priča solidne estetike i manjkavih dijaloga, tako bih ukratko opisao dojmove nakon odgledanog novog Terminatora: Mračna sudbina

Terminatora: Mračna sudbina pogledao sam bez ikakvih očekivanja i pored toga što sam načuo nekoliko pozitivnih kritika. Na kraju nisam ništa ni dobio, osim što je ostao gorak prvi dojam da je film manje-više dosadna, predvidljiva, neoriginalna, generička i sterilno ispričana filmska priča solidne estetike i manjkavih dijaloga. Ne mogu reći da je katastrofalno loš. Prosječno je gledljiv i zaboravljiv. Možda je prava riječ – nebitan.

Film se doima prije poput nekakvog tranzicijskog djela prema ništavilu ili nečemu. To nešto, eventualni nastavak, sumnjam da će se dogoditi u skorijoj budućnosti, a ako se dogodi i bude volje za napraviti nešto vrijedno, bit će potreban radikalan zaokret, uz preispitivanje cjelokupnog koncepta. Tome govori u prilog i činjenica da je, ironično, doživio vlastitu mračnu sudbinu podbacivši na kinoblagajnama diljem svijeta. Od financijskog potopa vjerojatno ga mogu spasiti još samo drugi mediji i streaming.

Dva Cameronova klasika

U stvarnosti jedina dva bitna Terminatora su prva dva u režiji Jamesa Camerona. Meni je osobno bio gledljiv Terminator: Spasenje (2009.) s Christianom Baleom u glavnoj ulozi; sjećam se da sam ga pogledao s uživanjem, priča mi je bila zanimljiva jer je istraživala budućnost nakon sudnjeg dana i jedini je ostavio dojam tako da sam ga barem okvirno zapamtio. No, zaista, samo prva dva su relevantna.

Koliko god iz današnje perspektive vizija budućnosti i strojeva u prvom Terminatoru (1984.) u vizualnom smislu bila smiješna i zastarjela, film je i dandanas nevjerojatno gledljiv i dobar, posebno ako se ima na umu da je riječ o nezavisnom filmu s relativno malim budžetom. Kao spoj distopijske znanstvene fantastike i horora, isijava post-bladerunnerovskom neonoir atmosferom, ima originalan vizualni identitet, priču, dijaloge, briljantan soundtrack, sastavljen od mračne i uznemirujuće elektronike te new wave i pop-rock stvari karakteristične za to vrijeme.

Na drugoj strani, vizualno superiornija, skuplja, “pričljivija” i složenija dvojka Sudnji dan bila je čisti adrenalinski rock koji puca od testosterona. Tome uz Schwarzenegerov crni kožnati imidž, izvrsnu akciju, stil snimanja i montaže, neprocjenjivo pridonosi i “You Could Be Mine”, žestoka rock stvar Guns N’ Rosesa sa studijskog albuma Use Your Illusion II.

Feministička crta

Na liniji Tuđinca (Alien, 1979.), prvi Terminator započeo je u djelomično feminističkom tonu, tako da je Sarah Connor inaugurirana kao junakinja filma. Kažem djelomično jer je, pomalo slično biblijskom mitu o Isusovoj majci Mariji, bila vrijedna onoliko koliko je vrijedno ono što će nositi u sebi, a to je spasitelj u liku njezina sina Johna Connora koji je predodređen povesti pokret otpora protiv vojske strojeva i moćne umjetne inteligencije Skyneta.

Ta feministička crta nešto je izrazitije nastavljena i u Terminatoru 2. Sarah se tada već transformirala iz plašljive studentice i konobarice u isklesanu ratnicu. Nakon što u zadnji trenutak odustane od ubojstva programera i kibernetičkog stručnjaka Milesa Dysona, kako bi ga spriječila u izumu moćnog mikroprocesora koji će dovesti do razvoja umjetnog superinteligentnog sustava Skyneta, Sarah je održala jedan indikativni, ogorčeni, kratki govor o razlikama između muškaraca i žena.

“Ljudi poput tebe su izgradili hidrogensku bombu. Muškarci poput tebe su je izmislili. Mislite da ste tako kreativni. Ne znate vi što zaista znači nešto stvoriti, stvoriti život, osjetiti kako raste u tebi. Sve što znate stvoriti je smrt i razaranje”, zaključi Sarah sugerirajući da je trebao predvidjeti kakve će razorne posljedice imati izum procesora.

Povratak korijenima

Terminator: mračna sudbina započinje tamo gdje je dvojka završila, ignorirajući tri nastavka. Prijetnja Skyneta je zaustavljena, no jedan od više poslanih T-800 robota odmah na početku, po kratkom postupku, ubije Johna. Tako su se scenaristi i redatelj Tim Miller, poznat po odličnom Deadpoolu (2016.), riješili jednog od glavnih pokretača radnje, vjerojatno kako bi si skratili muke te neopterećeno konstruirali novu jednostavniju, prizemniju priču, slobodno istražujući pritom alternativnu povijest i budućnost.

U toj budućnosti, 2020. godine, Sarah (Linda Hamilton) je sada starija žena, ali nimalo manje opasna. Dapače, nakon gubitka sina, pronašla je novi smisao života u lovu na terminatore koje iz budućnosti sada šalje nova umjetna superinteligencija nazvana Legion. Nakon što u Meksiku spasi mladu ženu Daniellu Ramos i pripadnicu otpora iz budućnosti Grace od napada najsuvremenijeg terminatora, ujedini se s njima u nastojanju da održe na životu Daniellu, misleći da je ona naslijedila Sarinu sudbinu rađanja spasitelja. “Neka netko drugi bude majka Marija”, cinično komentira u jednom trenutku Sarah.

Radikalni feministički obrat

Umjereni feminizam dvojke autori su doveli do svoje moguće radikalne konkluzije. “Muškarci nisu uspjeli spasiti svijet, stvari su postale samo zamršenije i gore, vrijeme je za pružiti priliku ženama”, čini se da poručuje film. Stoga se ispostavlja da je ovaj put malena Daniella spasitelj, a ne neki njezin budući sin. Na taj način čini se da je cilj bio dekonstruirati arhetip spasitelja kao muškarca te istovremeno isprovocirati konzervativce.

Ideologija se tim više nazire i u činjenici da je Daniella Meksikanka, zaposlena u američkoj automobilskoj tvornici s bazom u Meksiku koja zajedno s bratom sanja o tome da se odseli u Sjedinjene Države u potrazi za boljim životom. Lako je moguće da su se autori slatko smijali pri stvaranju filma, razmišljajući kako će podbosti antiimigracijski raspoloženog američkog predsjednika Donalda Trumpa i desničare idejom da je upravo jedna pripadnica manjine izabranica koja će spasiti svijet od zlih strojeva.

No, sve se u konačnici čini kao neuvjerljivo podilaženje viziji ginekokracije, društva u kojemu je moć u rukama žena. Svega 155 centimetara visoka, bez ikakvog vojnog, borilačkog, taktičkog i sl. treninga, krhka i nekarizmatična Meksikanka Daniella (glumi je Kolumbijka Natalia Reyes) doima se prije poput nezrele klinke, nego potencijalnog vođe pokreta otpora koji bi trebao pobijediti naprednu umjetnu inteligenciju. I to kakvu umjetnu inteligenciju – sposobnu za stvaranje ubojitog i gotovo neuništivog terminatora Rev-9 (Gabriel Luna), sastavljenog od dvaju različitih etiteta, endokostura i mimetičkog likvidnog metala koji može mijenjati oblike.

Takav tip feminističkog obrata možda je funkcionirao u odličnom posljednjem nastavku Pobješnjelog Maxa: Divlja cesta (2015.), ali ne i ovdje. Čak i sijeda, ostarjela Sarah teško može ikoga ozbiljno uvjeriti da bi bila sposobna izdržati 10 sekundi s novim terminatorom, a komoli da ga poput opake ratnice uništi. Jedini uvjerljivi ženski lik je pripadnica otpora Grace (Mackenzie Davis), ojačana i poboljšana verzija ženske ratnice iz 2042. godine. Uz to je visoka, inteligentna i karizmatična što pridonosi tome da je moguće povjerovati u njezine sposobnosti.

Besmislenost života

Poput prva dva dijela Terminatora, i ovaj posljednji pokušava biti filozofski relevantan sugeriranjem da je život bez svrhe besmislen, nevrijedan života, čak i za naprednu umjetnu inteligenciju. U sredini filma imamo priliku upoznati ostarjelog Carla, terminatora T-800 (Arnold Schwarzenegger), koji je nakon ubojstva Johna kao autonomni stroj razriješio egzistencijalnu krizu pronašavši novi smisao života u pomaganju Sari, šaljući joj u porukama lokacije terminatora, te se skrasio s ljudskom obitelji. Tijekom godina razvio je osjećaj savjesti i smisao za humor, tako da se pridruži trima ženskim “mušketirima” u gotovo nemogućoj misiji uništavanja, kako ga je Miller nazvao, “dvostruko smrtonosnijeg” Rev-9.

Na kraju, Terminator: mračna sudbina, doima se poput lake akcije za djecu, lišen prave napetosti, straha, misterija i originalnosti. Ne izaziva ono istinsko čuđenje i fascinaciju kao što su to činila prva dva Terminatora. Specijalni efekti, osim na nekoliko mjesta, nisu nešto posebno sjajni s obzirom na to koliko novca je utrošeno u snimanje, a u određenim trenucima gubi se uvjerljivost nedovoljno dobrom fuzijom realnog i digitalno generiranog, što oštrom oku može narušiti uživljenost tijekom gledanja filma. Čak ni najjača karta nostalgije nije odigrana kako treba. Gotovo mehanički su implementirani ustaljeni obrasci, pa je taj osjećaj potpuno izostao.

Povratak na Net.hr