FILMSKA RECENZIJA

NISU SAMO KOMUNISTI IMALI MONTIRANE PROCESE: Suđenje Čikaškoj sedmorici podsjeća zašto je važan građanski bunt

Film o legendarnom suđenju Čikaškoj sedmorici podsjeća da ni država, barem nominalno, poznata kao primjer zagovaranja demokratskih vrijednosti i sloboda nije bila imuna na pokušaje političkih likvidacija sličnim metodama vlastitih građana koji su se suprotstavljali ratnim idejama i zagovarali društvenu revoluciju

Nije neka posebna tajna da holivudski filmovi naginju liberalnim i progresivnim vrijednostima, iako razlog tome ne mora biti ideološke naravi nego stvar čistog profita. Jednako tako nije nešto neobično što je gorljivi pristaša demokrata i veliki kritičar još uvijek aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa, scenarist i redatelj Aaron Sorkin, snimio novi film o suđenju ljevičarskim aktivistima, čuvenoj “Čikaškoj sedmorici”, koje je američka savezna vlada optužila da su 1968. planirali zavjeru i potaknuli krvave nerede tijekom antiratnih prosvjeda. U konačnici, nije iznenađujuće ni to što je filmska kuća Paramount Pictures prodala prava distribucije filma baš Netflixu, koji u zadnje vrijeme emitira antikonzervativne filmove i čiji su zaposlenici najliberalniji među zaposlenicima američkih tehnoloških kompanija. Kako prenosi CNBC, samo ove godine, kada se trebaju održati predsjednički izbori na kojima će Joe Biden pokušati detronirati Trumpa, od ukupnih donacija zaposlenika Netflixa političkim strankama, čak 98 posto otišlo je demokratima

Naelektrizirana sudska drama Suđenje Čikaškoj sedmorici (The Trial of the Chicago 7) dramatizacija je zloglasnog povijesnog suđenja koje je “cijeli svijet gledao”, a odvijalo se u kontekstu društvenih promjena, kontrakulturnih pokreta, velikih previranja, sve većeg novačenja za besmisleni rat u Vijetnamu, ubojstva Martina Luthera Kinga te senatora i člana Demokratske stranke Roberta F. Kennedyja, kao i dolaska Richarda Nixona na čelo države. Sedmorica optuženih su bili yippieji i ikone kontrakulturne ljevice Abbie Hoffman i Jerry Rubin, antiratni aktivisti Studenata za demokratsko društvo (SDS) Tom Hayden i Rennie Davis, radikalni pacifist David Dellinger te aktivisti John Froines Lee Weiner. Izvorno, bila su ih osmorica, budući da je uz njih bio lažno optuženi Afroamerikanac Bobby Seale, suosnivač radikalno lijeve, antifašističke i antirasističke Stranke crnih pantera. Seal uopće nije bio uključen u organizaciju antiratnog prosvjeda, a u Chicagu je bio tek četiri sata kako bi održao govor na poziv aktivista i revolucionara Freda Hamptona.

Iako se neki od njih uopće nisu nikada prije sreli, njih osmoricu je Ministarstvo pravosuđa predsjednika Nixona, u pokušaju suzbijanja mirnih antiratnih prosvjeda i neslaganja, optužilo da su se udružili radi zavjere, poticali pobunu i ometali policijske službenike tijekom obavljanja dužnosti. Tijekom prljavog, namještenog i apsurdnog suđenja Seale uopće nije imao odvjetnika koji se razbolio, zabranjeno mu je bilo zastupati samog sebe i govoriti te je navukao bijes na sebe pristranog i nekompetentnog suca Juliusa Hoffmana. Film je pri tome prikazao jednu od najšokantnijih scena iz američkih sudnica, kada je Seale po nalogu suca fizički ušutkan tako što su mu začepili usta gazom za previjanje i vezali ga lancima. Kako ne bi ispao rasist, sudac je njegov slučaj proglasio ništavnim te ga je odvojio od slučaja ostale sedmorice.

“Oči i vene na vratu i sljepoočnicama bile su mu ispupčene dok se naprezao održavati disanje. Koliko god lanci i začepljena usta bili šokantni, još nevjerojatniji bio je pokušaj vraćanja sudnice u normalu”, rekao je Tom Hayden kako je zapisao Jon Weiner u knjizi “Zavjera na ulicama”, prenosi Times.

Pristrani sudac kao glavni negativac

Zaboravljivog, nemilosrdnog, grubog i nesavjesnog suca Juliusa Hoffmana, koji je stekao lošu reputaciju zbog naglosti i bezobraznosti, u filmu je sjajno ovjekovječio Frank Langella. Portretiran je kao svojevoljna osoba koja je ušla u sudski proces s već formiranim mišljenjem o krivici optuženika, neprijateljski raspoložena prema obrani i velikom naklonošću prema američkoj vladi. Kako piše Times, čini se da to doista potvrđuju i sudski transkripti.

Sprječavao je obranu u dovođenju stručnih svjedoka za dinamiku gužve i policijske taktike, isključivao je oslobađajuće izjave nekih optuženika, nije dopustio da porota vidi nekoliko ključnih dokaza koji bi pomogli optuženicima, pa ni dokument u kojemu Hayden piše da prosvjed u Chicagu mora biti nenasilan. Bennett L. Gershman je u stručnom članku “Prosudba sudaca pedest godina nakon – je li ponašanje Juliusa Hoffmana bilo tako različito?” (2019.) zaključio da Hoffmanova postupanja tijekom suđenja nisu bila toliko jedinstvena, iako su bila nečuvena, te je naveo primjere mnogih sudaca koji su imali jednako tako ozbiljne propuste. Zabrinjavajuće je što Gershman argumentira da je loše ponašanje sudaca manja iznimka od pravila nepristranosti nego što javnost to možda misli.

Za razliku od glavnog negativca suca Hoffmana, koji je na neki način zajedno s golemom sudnicom simbol moći, stege i snage korumpirane savezne vlade spremne na montirane procese ništa manje nego totalitarni komunisti, drugi glavni negativac, savezni tužitelj, Richard Schultz je poput vladinog plaćenika i “đavoljeg odvjetnika”, ali s trunkom empatije i savjesti. Joseph Gordon-Levitt opet je briljirao, podarivši Schultzu smirenost, proračunatost i inteligenciju. U šarenoj plejadi likova, na suprotnoj strani ističu se sjajnom glumom Mark Rylance kao branitelj optuženika William Kunstler, Sacha Baron Cohen kao legendarni yippie Abbie koji je koristio humor i cinizam poput komičara, kao i netipične metode u širenju svojih revolucionarnih ideja, te Jeremy Strong kao Jerry, vođa Međunarodne stranke mladih (Yippies).

Prosvjed i konflikt na ljevici

Osim događanja u sudnici, film paralelno prati i razvoj ili, bolje rečeno, degradaciju prosvjeda iz mirnog antiratnog bunta tijekom Demokratske nacionalne konvencije 1968. u kaotični sukob s nabrijanom policijom u Grant Parku koji je kulminirao u kaotičnim, ružnim i krvavim prizorima. Kulminaciju tog prosvjeda Sorkin je upečatljivo prikazao u sredini filma diskontinuiranom montažom odvojenih prizora iz sudnice, prosvjeda i iz noćnog kluba u kojemu Abbie poput komičara objašnjava što se dogodilo, a sve uz pozadinu dinamične instrumentalne rock kompozicije koja polako, poput kotrljajuće grmljavine, naglašava sadržaje prizora i amplificira emocije.

Jedna od centralnih tema je konflikt i napetost između radikalnog i nekonvencionalnog Abbieja, inače studenta poznatog marksističkog teoretičara Herberta Marcusea, te Haydena koji je u odnosu na stvarnog Haydena prikazan kao sređeni antiratni aktivist spreman na povlađivanje sustavu ne bi li ga mijenjao iznutra kao “uzoran građanin”. Dok je Abbie zbog nedostatka materijalnih sredstava koristio imidž hipija i postao vješt u manipulaciji medijima putem spektakla kako bi slično gerilskom marketingu netipičnim taktikama plasirao ideje širokoj javnosti, Hayden u filmu zapravo strahuje da će u budućnosti ljudi gledati na progresivce njegova vremena kao drogirane, antidruštvene, destruktivne i antiinstitucionalne hipije.

“Ali da budem iskren, teško sam se identificirao s optuženima. Osjećao sam da su Abbie Hoffman, Jerry Rubin i njihova sorta možda nanijeli više štete cilju iza kojega bismo svi trebali stati. I otkrio sam da je Hayden isto osjećao prema Abbieju… Pretpostavljam da ne bih mogao biti uz Abbieja Hoffmana 24 sata bez da ne izgubim razum, ali mislim da se puno ljudi tako osjećalo“, otvoreno je priznao Sorkin za Esquire. U razgovoru za Vogue pojasnio je da sukob između Haydena i Hoffmana u ovom filmu odražava unutarnju napetost između umjerenije i radikalnije ljevice.

Film zapravo i nije o 1968.

Iako mi je film bio neočekivano zanimljiv i zabavan, pa i emotivno nabijen, tijekom gledanja nisam se mogao oteti dojmu da promatram nešto neautentično, nešto “lažno” ili umjetno. Scenografija, predmeti, tehnologija i detalji iz tog vremena uglavnom su vjerno reproducirani, slika je zrnata slično filmovima toga vremena, ali usprkos tome film se doima kao da je snimljen sada ili u 1990-ima. Stvari su postale nešto jasnije kada sam pročitao u Sorkinovu intervjuu za Vogue, da zapravo film nikada nije ni trebao biti o 1968., nego o današnjem vremenu. Umjesto “fotografije”, Sorkin je, kako piše Smithsonian Magazine, radije želio stvoriti “umjetničku sliku”, tj. poetizaciju stvarnosti ili impresionističko istraživanje onoga što se stvarno dogodilo, nego historijski prikaz u formi dokumentarca. Radi dobre priče i njena učinkovitog izlaganja, vremenski je premjestio neke događaje, promijenio odnose između likova i dodao potpuno izmišljene likove poput policajke na tajnom zadatku koja zavede Jerryja.

Sorkin je za Netflix Film Club naglasio da nije imao namjeru osloniti se na ikonografiju 1960-ih poput znakova mira, psihodelične estetike itd. “Želio sam staviti što je moguće manje toga između filma i današnje publike. Stvarna sudnica gdje se odvijalo suđenje izmijenjena je jer, kako apsurdno kaže, “nije izgledala dovoljno kao prava sudnica”. “Manje me je zanimala novinarska točnost nego istina mnogo važnije priče koju smo pričali.” Također, prvo je planirao da suvremeni glazbenici obrade pjesme iz 1960-ih, da bi na kraju odustao od te ideje te je snimljena originalna glazba za film.

Jedan od optuženih, Rennie Davis (79), koji je inače poznavao Johna Lennona, pa čak imao i priliku nazočiti studijskom snimanju njegove antiratne pjesme “Imagine”, izrazio je za The Guardian nezadovoljstvo karakterizacijom određenih likova tijekom suđenja, kao i samog sebe, iako je zadovoljan trenutkom objave filma. “Imali smo različite stilove i dolazili smo iz različitih organizacija, ali iako nas film karakterizira kao da se dosta svađamo i sukobljavamo, to zapravo nije bilo tako… U filmu sam predstavljen kao totalni štreber koji se boji vlastite sjene”, rekao je te dodao da je Sorkin imao sedam godina kada se odvijalo suđenje i očito nije imao razumijevanja za optuženike ili desetke milijuna ljudi koji su ih strastveno podržavali.

U godini masovnih prosvjeda i nemira protiv policijske brutalnosti i rasizma “Crni životi vrijede” (Black lives matter) u SAD-u nakon ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda tijekom policijskog postupanja te marša žena protiv Trumpa, Suđenju Čikaškoj sedmorici ne može se poreći aktualnost i simboličko značenje budući da sugerira kako se stvari ciklično ponavljaju, istovremeno naglašavajući nužnost građanskog bunta i neposluha u izgradnji pravednijeg i humanijeg društva. Film dosta dobro prikazuje i nepodudaranje između sređenog života imućnih političara unutar sustava i onoga što im se pred nosom događa na ulicama dok oni ispijaju koktele i skupa pića iz sigurnosti ekskluzivnih “klubova”. No, daleko od toga da je film savršen, boluje od patetike, euforičnog zanosa i otrcanog optimizma. Pa i manje je impresivan od sudske drame Malo dobrih ljudi (A Few Good Men, 1992.), koja kulminira legendarnom Nicholsonovom rečenicom “Ti ne možeš podnijeti Istinu!” iz Sorkinova zaista sjajnog scenarija. Usprkos tome, dosta je dobro, vrlo verbalno ostvarenje i posjeduje solidan edukativan potencijal u smislu poticanja na daljnje istraživanje konteksta i činjenica oko ovog povijesnog događaja.

 

Povratak na Net.hr