Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

FILMSKA RECENZIJA

LOPOV JOJ JE UKRAO SLIKE, A ONA GA JE ODMAH ZAVOLJELA: Neočekivano prijateljstvo koje će razbiti sve vaše predrasude

Još jedan film čija je projekcija na ZagrebDoxu otkazana zbog pandemije koronavirusa je dokumentarni film norveškog redatelja o neočekivanom prijateljstvu umjetnice i lopova koji je ukrao njezine umjetničke slike. Međutim, nije u pitanju još jedan klasični film o umjetnosti, nego punokrvni umjetnički film koji poput modernista krade svakodnevnu stvarnost, preobražava je i uzdiže na razinu umjetnosti te postavlja etička i egzistencijalna pitanja

Koncept “neočekivanog prijateljstva“ fascinantan je iz više razloga, ali ponajviše jer se čini da otkriva nešto duboko ljudsko ugravirano u većini samosvjesnih bića. Dvije osobe koje se ne bi trebale sresti, jer su različitog društvenog ili ekonomskog statusa, različitih zanimanja i zanimacija, jer imaju drugačije ukuse u umjetnosti, kulturi, običajima i navikama, sretnu se igrom sudbine i ostvare vezu koja nadilazi sve što inače mislimo da je važno. Koja ogoljava sve društvene uloge te ostavlja ono što im je u pravilu zajedničko, sposobnost empatije prema drugom ljudskom biću. Ako tome pridodate i određenu materijalnu, fizičku ili duhovnu štetu koju je prethodno jedna osoba napravila drugoj, onda tim više taj koncept postaje zanimljiv za promatranje.

Upravo o takvim “neočekivanim“ prijateljima govori novi dokumentarni film preveden kao Umjetnica i lopov (The Painter and the Thief, 2020.) norveškog redatelja Benjamina Reeja, čije je projekcije na mnoštvu filmskih festivala, uključujući i naš ZagrebDox, spriječilo zaključavanje svijeta uslijed pandemije koronavirusa. “Željela sam pokazati svijetu što se dogodi kada jednostavno oprostiš i dopustiš da vam osoba priđe”, rekla je za Movieablefest češka slikarica i protagonistica filma Barbora Kysilkova misleći na sitnog kriminalca, narkomana i svojevrsnog antagonista u filmu Karl-Bertila Nordlanda koji je s kolegom ukrao njezine dvije najznačajnije umjetničke slike.

Fasciniran oprečnim odnosom umjetnosti kao visoke kulture i krađama kao najnižim dijelom kulture u najširem smislu, kako je rekao u intervjuu za Shockya, redatelj Ree zainteresirao se za krađe umjetnina baš nekako u vrijeme kada je naišao 2015. godine na novinarski članak o dvojici lopova koji su usred bijela dana iz galerije u Oslu ukrali dvije Barborine fotorealistične slike vrijedne gotovo 20.000 eura – “Chloe & Emma” i “Swan Song”. Iako je u takvim prilikama pravilo jednostavno nožem izrezati sliku, kradljivci su pažljivo izvadili 200 čavala i odvojili platna od okvira.

Neočekivana reakcija umjetnice

Reeja je priča zainteresirala, počeo je razmišljati da snimi kratki film, no kada je došao u kontakt s umjetnicom njezina reakcija ga je još više zaintrigirala. Naime, umjetnica je rekla da je pokušala sve kako bi osjećala ljutnju prema Bertilu, ali joj to jednostavno nije pošlo za rukom. Od trenutka kada ga je vidjela u sudnici jednostavno nije mogla vidjeti lopova u njemu, već ga je odmah zavoljela. Kriminalno djelo poslužilo je redatelju tako samo kao okvir priče ili početna premisa iz koje se film spontano, tijekom vremena, razvio u nešto puno veće, dublje i ljepše nego što se moglo očekivati. Strpljivo prateći kamerom živote umjetnice i Bertila kroz period od tri godine, redatelj je zabilježio, a onda i montažno posložio u filmsku cjelinu slike stvarnosti čija je svrha pokušaj razumijevanja neočekivanog odnosa dvoje ljudi koji se vjerojatno, u normalnim okolnostima, ne bi nikada upoznali i sprijateljili.

Do krađe umjetničkih slika je došlo nedugo nakon što se umjetnica sa svojim novim dečkom preselila u Norvešku. Gotovo odmah kada je saznala za njihov nestanak, Barbora je osjetila poriv za umjetničkim izražavanjem prizora zločina, priznala je u razgovoru za CBC. Srećom, kradljivci su lako otkriveni zahvaljujući snimkama s nadzorne kamere iako ukradene slike nisu pronađene, a ona je uskoro dobila priliku upoznati jednog od njih. Tijekom prvog saslušanja spomenutog Bertila na Okružnom sudu u Oslu, po prirodi očigledno znatiželjna umjetnica prišla mu je u želji da sazna zašto je ukrao baš te dvije slike. “Jer su bile lijepe”, jednostavno je odgovorio Nordland, može se čuti sa snimke iz sudnice. “Jako mi je žao”, dodao je. Što je napravio sa slikama nije mogao reći. Tvrdio je da se ne sjeća, da mu je sve u velikoj magli, da ne zna gdje su, ali i da ih nije nikome prodao.

Gledatelj si neminovno postavlja pitanje pouzdanosti svjedočanstva. Govori li Bertil istinu? Zašto bi mu uopće vjerovao? Čak i kada se saznaje da je Nordland diler i ovisnik o drogama, koji je prije krađe slika bio danima budan i nadrogiran, sumnja ne iščezava iako se objašnjenje može činiti uvjerljivije. Naknadno pritisnut od umjetnice da joj razloži trenutak kada se neplanirano odlučio za krađu, odgovorio joj je retoričkim pitanjem: “Kako možeš razumjeti narkića koji je bio budan četiri dana i uzeo 20 grama amfetamina i pojeo stotinu tableta? Ali to nisam bio ja.”

Pogled iz dvije perspektive

Možda Bertil doista govori istinu, možda je potisnuo istinu jer je za njega iz nekog razloga previše neugodna ili sramotna, možda je u pitanju nešto treće. Vjerojatno se neće nikada zaista saznati. Misterij je to koji u početku potiče na daljnje gledanje filma, jednako kao što potiče Barboru na bolje upoznavanje Bertila. Sve dok jednostavno ne zaboravite zašto ste počeli gledati i na ukradene slike te se ne uhvatite kako uranjate u karakternu studiju izloženu iz dvije perspektive, umjetnice i lopova, uz značajne retrospektivne dijelove.

“Kao što je Barbora spomenula, lijepa mi je Bertilova rečenica ‘Ona me jako dobro vidi, ali i ja nju mogu vidjeti’, i to je zapravo cijeli smisao filma – vidjeti svijet iz obje perspektive slikarice i lopova. Također se radi o tome kako pričamo priče jer ja s kamerom gledam njih, a oni gledaju jedno drugo, tako da postoji meta perspektiva”, rekao je redatelj za Movieablefest te dodao kako mu se sviđa ideja da ljudi koji gledaju film razmišljaju o tome kako pričamo priče i kako se međusobno vidimo i predstavljamo.

Barborina želja da naslika Bertilov portret neuobičajen je način suočavanja s traumom krađe, kompenzacije izgubljenog kroz umjetnost, ali na neki način i simboličke kastracije lopova kojega je lukavo pustila u svoj intimno-platonski i privatni prostor. Time mu je oduzela moć i učinila ga razumljivim, čemu u prilog ide i njegova reakcija kada je prvi put ugledao završeni portret sebe. Nakon početnog šoka, rasplakao se poput djeteta uslijed navale nekontroliranih emocija, a ona ga je uz osmijeh poput brižne majke primila u otvoreni zagrljaj. “Zaista te nisam htjela rasplakati. Ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment”, komentirala je Bertilovu reakciju na portret, za koji je iz grižnje savjesti dobrovoljno pozirao, a na kojemu kao da nešto prstima vadi iz čaše s krvlju Isusa Krista. Prema Barbori, gesta sugerira da Bertil pokušava pročistiti krv uklanjanjem neke prljavštine ili muhe iz čaše.

Kreativnost i samodestrukcija

Bertil je imao dosta nesretan život. Patio je od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću i depresije, preživio traume iz djetinjstva provedenog u disfunkcionalnoj obitelji i dobivao nedovoljno pažnje. I dok ga s vremenom upoznajemo kao osobu koja nije tek priglupi lopov i ovisnik o drogama, već posjeduje mnoštvo pozitivnih karakteristika, interesa, fascinacija i vještina, jednako tako, kako film odmiče, upoznajemo i Barborinu mračnu stranu osobnosti. Kao dijete bila je fascinirana smrću i neoznačenim grobovima na groblju. Prije dolaska u Norvešku bila je u nasilnoj i toksičnoj vezi iz koje je izašla s dubokim ranama i niskim samopouzdanjem, a s novim dečkom posjećuje psihoterapeuta da bi razriješili probleme u vezi.

Iako očigledno posjeduju neke dublje karakterne sličnosti zbog kojih su se povezali, najvažnija razlika između umjetnice i lopova je što ona traume i probleme izražava na kreativan, a on na samodestruktivan način. No, poput sinteze teze i antiteze, arhetipa ljepotice i zvijeri, međusobnim ispreplitanjem života uspijevaju kroz prijateljstvo izgraditi sebe u funkcionalnije i bolje osobe. U tome ih neće spriječiti ni neočekivani obrati koji kao da su pisani za igrani film.

Paradoksalno, na kraju ostaje dojam kao da gledate fikciju, sumornu dramu prožetu etičkim i egzistencijalnim pitanjem s dugim, statičnim i teškim kadrovima, a ne istinitu, vrlo intimnu priču izloženu montažom zapisa stvarnih događaja. Već je i više nego jasno da Umjetnica i lopov nije klasičan dokumentarac koji monotono prepričava tijek događaja. Zapravo, čini se kao da imitira dokumentaristički stil igranih filmova francuskog novog vala koji su se često namjerno poigravali s dokumentarističkim stilom. Može se otići i korak dalje, pa reći da Reejev film poput modernista krade svakodnevnu stvarnost, preobražava je i uzdiže na razinu umjetnosti. A, ako je to točno, onda je i umjetnica jednog običnog besperspektivnog lopova uzdignula na razinu umjetnika i podarila mu neočekivani novi život.

Povratak na Net.hr