RECENZIJA FILMA

KAKO JE JUDA IZDAO CRNOG MESIJU: Crne pantere će vas podsjetiti na sve grijehe američkih struktura moći

Nabijen političkim i ideološkim tenzijama, film o Crnim panterama solidna je drama koja nerevolucionarnim filmskim stilom progovara o radikalno lijevoj organizaciji i crnim mrljama na plaštu američke demokracije

Prošle godine je film o legendarnom suđenju Čikaškoj sedmorici podsjetio da ni SAD, koji se diči zagovaranjem demokratskih vrijednosti i sloboda, nije bio otporan na pokušaje političkih likvidacija ideoloških neistomišljenika u maniri komunističkih totalitarista. Dok se Suđenje Čikaškoj sedmorici (The Trial of the Chicago 7) tek sporedno doticalo Stranke crnih pantera kroz priču o lažno optuženom Afroamerikancu Bobbyju Sealeu, novi film Juda i crni mesija (Judas and the Black Messiah) u potpunosti je fokusiran na fragmentirani segment povijesti s kraja 1960-ih te radikalno lijeve, socijalističke, antifašističke i antirasističke organizacije. Znakovito nazvan prema likovima novozavjetne priče, film se tiče izdaje američkog aktivista i člana Crnih pantera koji je simbolički predstavljen poput spasitelja Afroamerikanaca na putu prema oslobođenju od sužanjstva i uspostavi kraljevstva mira i pravde.

Zanimljiv je podatak da je film režirao i snimio za tako veliki studio kakav je Warner Bros. Shaka King, redatelj i potpuni neznanac u Hollywoodu koji je prije toga snimio tek jedan, malo poznati dugometražni igrani film Newlyweeds (2013.). Pregovaračkom uspjehu prethodilo je ranije poznanstvo s Ryanom Cooglerom, koji se proslavio s režijom Marvelova superjunačkog blockbustera Crna pantera (Black Panther, 2018.), a presudila je i sreća da je Niija Kuykendall, izvršna potpredsjednica produkcije dugometražnih filmova u Warner Brosu, jedna od rijetkih crnih žena na rukovodećim položajima u industriji. Kako piše The New York Times, Shaka King se prije nego je uopće počelo snimanje tjednima borio s direktorima Warner Brosa i ostalim producentima oko predloženih promjena u scenariju.

King je rekao u razgovoru za Deadline da je primarni razlog zašto je želio snimiti film bio da ispravi neistine da su članovi Stranke crnih pantera obični teroristi te da pomakne fokus s njihove militantne politike na njihovu cjelovitu viziju poboljšanja svijeta kroz socijalne mjere poput besplatne zdravstvene zaštite, besplatnih obroka i pristupa dobrim stanovima za život. Stranka je također zagovarala besplatnu pravnu pomoć i obrazovanje za zajednicu, što su sve aktualne politike oko kojih se i danas lome koplja u SAD-u. Film je istovremeno relativno aktualan i kao postprotestni fenomen nakon prošlogodišnjih masovnih prosvjeda i nemira protiv policijske brutalnosti i rasizma “Crni životi vrijede” (Black lives matter), iniciranih ubojstvom Afroamerikanca Georgea Floyda tijekom policijskog postupanja.

Reputacija nasilne organizacije

Juda i crni mesija biografska je i povijesna drama, ali je priča dovoljno vješto i zabavno ispričana kroz žanr političkog trilera, da ga je moguće gledati i bez posebnog znanja stvarnih osoba, povijesnog i političkog konteksta. Ipak, da bi se film adekvatno shvatio potrebno je podsjetiti na kontekst oko revolucionarne 1968., vrijeme velikih društvenih previranja u SAD-u, borbe za ravnopravnost, antiratnih prosvjeda, jačanja ideologija “Crne moći” (Black Power) za samoodređenje Afroamerikanaca te policijskog ubojstva pod sumnjivim okolnostima blagajnika i prvog novaka koji se pridružio Stranci crnih pantera, Bobbyja Huttona. Crne pantere su zaradile reputaciju nasilne antisustavne političke organizacije budući da su članovi otvoreno nosili oružje tijekom nadziranja postupanja policije, suprotstavljali su se policijskoj brutalnosti i bili poznati po skandiranjima slogana poput “Revolucija je došla, vrijeme je da uzmete oružje. Skinite svinje”.

Savezni istražni ured (FBI) 1967. godine aktivirao je kontraobavještajni program poznat kao “COINTELPRO” s namjerom “neutraliziranja crnačkih nacionalističkih skupina koje promiču mržnju”, poznat po kontroverznim, tajnim, ilegalnim operacijama nadzora, infiltriranja, nelegalnoj uporabi sile, likvidacijama, optuživanju za lažne zločine i rušenju progresivnih političkih organizacija. Tadašnji šef FBI-ja, J. Edgar Hoover (u filmu ga je dosta dobro utjelovio legendarni Martin Sheen), izjavio je da su Crne pantere najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti te je kasnije postao simbol zlouporabe položaja i moći. Film sugerira da je Hoover označio mladog marksističko-lenjinističkog aktivista i revolucionarnog socijalista, Freda Hamptona, kao potencijalnog crnog Mesiju čiji bi uspon mogao dovesti do neželjenog ujedinjenja komunista, antiratnih grupa i Nove ljevice te tako narušiti trenutačno stanje i neravnopravnu distribuciju moći.

Hoover je predstavljen kao odbojni, iskvareni, rasistički, autoritarni tip ličnosti koji vuče konce iz pozadine i spreman je upotrijebiti sve legalne i nelegalne metode u ostvarivanju svojih ciljeva. Jedan od autora priče rekao je za Decider da su uzeli umjetničku slobodu i pretpostavili bez konkretnih i čvrstih dokaza njegovu umiješanost u oružani pretres specijalne jedinice Hamptonova stana u kojemu je potkraj 1969. ubijen Hampton zajedno s Markom Clarkom, godinu dana i osam mjeseci nakon ubojstva Martina Luthera Kinga Jr. Kako piše Democracy Now, policija je tvrdila da su Crne pantere prve zapucale, ali naknadni dokazi i najnoviji dokumenti otkrivaju da je Hoover bio svjestan i izravno uključen u pretres s tragičnom kulminacijom, kao i kasnije zataškavanje. Tako se na kraju pokazalo da nagađanja autora priče i scenarija filma ipak nisu netočne.

Juda i crni Mesija

Naravno, iako je temeljen na istinitim događajima i povijesno gledano je u osnovi uglavnom točan, film nije dokumentarac, niti to pretendira bit. Činjenice su prilagođene fikcionalnom mediju, izmišljeni su dijalozi, dramatizirani prizori i događaji kako bi film istovremeno bio estetski privlačan i zabavan, ali isto tako učinkovit, dojmljiv i utjecajan. Crne pantere su prikazane dosta nijansirano, kao jedan od kontrakulturnih pokreta koji je bio više od militantnog stila obilježenog crnim beretkama, nošenjem oružja i borbenim govorima. Dok s distance promatra upitne metode, odluke i ideologiju, gledatelj ima dovoljno prostora za suosjećanje s njihovim osobnim pričama, motivima i ciljevima.

Izvrstan glumac Daniel Kaluuya, koji mi je ostao u sjećanju po vrlo dobrom hororu o sustavnom rasizmu Bježi! (Get Out, 2017.), utjelovio je karizmatičnog, nadarenog oratora, antikapitalista, antifašista i potencijalnog crnog spasitelja 21-godišnjeg Hamptona. Iako je nemoguće previdjeti neupitnu kvalitetu njegovih elektrificirajućih izvedbi u nekoliko scena kada izražava svoj govornički potencijal poput karizmatičnog propovjednika, priča bi bila prilično dosadna da se ne tiče možda i zanimljivijeg i, zapravo, kompleksnijeg povijesnog lika, Williama “Billa” O’Neala (glumi ga LeKeith Stanfield), sitnog kriminalca bez osjećaja časti, morala i čvrstih ideala, kojega je uhvatio FBI-jev agent Roy Mitchell (Jesse Plemons ) nakon što je pokušao ukrasti automobil lažno se predstavljajući kao agent FBI-ja. Kako ne bi završio u zatvoru, u zamjenu za odustajanje od optužbi i novac, O’Neal je pristao “prodati dušu vragu”, infiltrirati se kao doušnik među Crne pantere i pomrsiti im planove o društvenoj revoluciji.

U srži koncipiranja filma nalaze se uporne dihotomije zla i dobra, od konflikta FBI-ja i Crnih pantera, preko crnog spasitelja i njegova Jude, pa sve do etičkih načela poput izdajništva i časti ili egoizma i altruistične požrtvovnosti. King je solidan u njihovoj realizaciji, ali se film, za mene osobno, nikako ne uspijeva izdići u nešto zanimljivije od relativno dobre, ali opet prosječne, neujednačene povijesne drame. Zašto je tome tako, čak i uz priznanje da posjeduje neke jako dobre filmske segmente i da je fotografija izvrsna? Tim više što su kritičari u pravilu oduševljeni filmom, pa na IMDB-u drži ocjenu 7,7, a na Rotten Tomatoes čak 96%.

Nekoliko je razloga. Nakon gledanja ostaje dojam da bi film bio bolji i čvršći da je bio manje ambiciozan u širini priče, tj. da je bio usmjereniji na detaljniju razradu odnosa O’Neala i Hamptona, slično kako je to napravljeno, primjerice, u kriminalističkoj drami Donnie Brasco (1997.). Dok se određeni događaji, poput uspostavljanja multikulturnog pokreta Dugine koalicije (Rainbow Coalition), odigravaju nerealno brzo i lako, film gubi na snazi grananjem u sporedne potpriče, od kojih su neke mogle biti izostavljene, a druge bolje povezane. Ponekad se čini kao da gledate kolaž slijepljenih fragmenata. Nisam najsretniji ni s montažnim rješenjima, kao ni s razlaganjima određenih kraćih prizornih zbivanja koja odaju dojam prostorno-vremenske nepovezanosti. Međutim, najveći je problem, meni osobno, što me događanja i likovi ne diraju, ne inspiriraju, bez obzira na neke dobre izvedbe. Zbog toga nemam baš nikakav više motiv pogledati ponovno film jer nemam osjećaj da bih mogao time dobiti nešto više zauzvrat.

Povratak na Net.hr