Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

FILMSKA RECENZIJA

FORD V FERRARI JE FILM KOJI JE NEDOSTAJAO: Uzbudljiva potjera za savršenstvom u vremenu otuđenja i krize zajedništva

Filmska aktualizacija legendarnog rivalstva između Forda i Ferrarija ne samo da će vas prebaciti u neko drugo vrijeme, zapljusnuti valovima adrenalinske automobilske akcije i emotivno angažirati stvarnom ljudskom dramom, već će vam poput alegorije, u današnjem vremenu otuđenja, ukazati na važnost zajedništva kao jedne od vrhovnih vrijednosti u životnom putovanju

Ford v Ferrari (Izazivač: Le Mans ’66) je film o perfekcionizmu, entuzijazmu i upornosti, realističan na klasičan holivudski način, ali ipak s toplim emocijama i pozitivcima kao glavnim likovima. Sjajno je audiovizualno dizajniran, prekrasno snimljen, pun adrenalina, uzbudljive akcije, istovremeno utemeljen na stvarnim događajima.

Prema stranici Rotten Tomatoes, većinskim konsenzusom kritičara ovaj film redatelja Jamesa Maglota potvrđen je kao “svjež”, s odličnom ocjenom od čak 92%. “Donosi sve što očekuje publika uglađene automobilske akcije te to balansira s dovoljno napete ljudske drame da zadovolji i entuzijaste koji ne vole utrke”, piše Rotten Tomatoes dodajući kako nije isključeno da bi film mogao završiti i s pokojom nominacijom za nagradu Oscar.

Redatelj James Mangold je u intervjuu za Collider opisao film kao suprotnost filmu Stevena Spielberga Spašavanje vojnika Ryana (1998.), na način da je u početku čista drama s malo utrke, koja na kraju završava sa 50 minuta akcije ispunjene utrkom. U osnovi je bio u pravu, iako je u stvarnosti film malo složenije posložen, tako da sam s projekcije izašao kao s emotivne vožnje “vlaka smrti”. Tim više što sam došao s prethodnim znanjem povijesti legendarnog rivalstva između američkog multinacionalnog proizvođača automobila Forda i talijanskog Ferrarija, nakon što je Ford 1963. godine, u kontekstu “baby boomer” generacije koja je bila u potrazi za seksepilnim, bržim, sportskim i uzbudljivijim automobilima, neuspješno pokušao preuzeti Ferrari ne bi li povećao prodaju automobila.

Povijest rivalstva

Prije nego što se osvrnem na sam film, treba reći nešto o povijesti rivalstva Forda i Ferrarija kako je prikazana u filmu. Treba imati na umu da je riječ o fikciji, igranom filmu, a ne dokumentarnom, tako da su neke stvari iskrivljene, neke izmišljene, neke prešućene kako bi se mogao složiti nekakav smisleni scenarij i gledljiv film, iako su neki od najnevjerojatnijih detalja potpuno istiniti, o čemu možete detaljnije pročitati u tekstu Slatea. Budući da Ford početkom 1960-ih nije posjedovao sportski model automobila, a nisu ni postojali planovi da se stvori jedan takav, odlučeno je da je najbrži način jednostavno nabaviti ga. Tako se rodila ideja o kupnji Ferrarija, kompanije koja je u to vrijeme bila primarno orijentirana na trkaće automobile.

Iako se nakon mjeseci pregovora učinilo da je dogovor blizu, Enzo Ferrari se u zadnji trenutak predomislio jer nije želio za 10 milijuna dolara prepustiti Fordu kontrolu nad financijama i trkaćim timom. Pritom je dodatno natrljao sol na ranu Fordu rekavši kako tvrtku nikada ne bi prodao drugoj tvrtki koja “gradi ružne automobile u ružnoj tvornici” i vulgarnim komentarom o Henryju Fordu II., da bi ubrzo nakon toga prodao Ferrari talijanskom proizvođaču automobila Fiatu. U filmu se implicira da je Ferrari samo iskoristio Ford kako bi sam sebi podigao cijenu u vremenu kada je bio pred bankrotom.

Nasamareni i, kako ga je Forbes opisao, “egoistični automobilski titan” Henry Ford II. bio je spreman potrošiti oko 25 milijuna dolara i tisuće inženjerskih sati kako bi osvetio povrijeđeni ponos. Tako je odlučio sagraditi sportski automobil koji bi ponizio Ferrari na čuvenoj i najstarijoj utrci izdržljivosti 24 sata – Le Mansa. Prva serija legendarnog trkaćeg automobila GT40 bila je toliko nestabilna, nepouzdana i s opasnim kočnicama, da je Ford nakon poraza od Ferrarija na utrkama u francuskom gradu Le Mansu, 1964. i 1965., odlučio na mjesto glavnog konstruktora i dizajnera automobila zaposliti umirovljenog vozača i jedinog Amerikanca koji je pobijedio u Le Mansu, Carrolla Shelbyja (u filmu ga glumi Matt Damon). U suradnji s prijateljem, nadarenim testnim vozačem Kenom Milesom (glumi ga Christian Bale) te ostalim stručnjacima, modificirao je te ispravio pogreške i mane u dizajnu GT40, stvorivši pobjednički trkaći model GT40 Mk. II.

Realna akcija sa psihološki razrađenim likovima

U vremenu dominacije filmova o superjunacima i općenito “pokretnih slika” u velikoj mjeri dizajniranih uz pomoć digitalnih tehnika, pravo je osvježenje bilo pogledati film s primarnim ciljem oslikavanja prave ljudske drame i realne akcije sa psihološki razrađenim likovima do kojih vam je doista stalo toliko da se zainteresirate za njihove živote. Redatelj je tako uspio u svojoj nakani da uvuče publiku u situaciju u kojoj će imati priliku doživjeti uzbuđenje, ushit, osjećaj živosti i energije koje vozači trkaćih automobila osjete u takvim ekstremnim i vrlo riskantnim situacijama kao što je utrka izdržljivosti u trajanju od 24 sata.

Naime, Maglotu je bilo od presudne važnosti da osjetite kako su likovi uvijek samo korak udaljeni od smrti, a automobili poput opasnih, krhko napravljenih i nesigurnih zvijeri koje su poput kartonskih kutija bez prave zaštite. Stilom snimanja, zvukovima i reflektiranjem svjetla na kabini automobila, želio je da doživite osjećaj kao da letite u krhkom kokpitu automobila. Pokušao je oživjeti kako je to biti vozač, osjetiti cestu, vremenske uvjete i posljedice svake odluke koju napravite. To se posebno odnosi na posljednju utrku u Le Mansu, tijekom koje možete osjetiti što znači svjedočiti velikim sudarima, u kojima krhotine lete na sve strane, ekstremnim uvjetima i nepredviđenim problemima.

Sve to su napravili snimajući stvarne trkaće automobile i utrke, tek uz minimalnu pomoć digitalno generiranih slika. U vremenu kada se sve čini mogućim zbog računalne grafike i vizualnih efekata, željeli su napraviti film u kojemu osjetite uzbuđenje kada ste na cesti, a ne digitalnu simulaciju realnosti, pa je akcija na cesti stvarna i ispunjena adrenalinom. Digitalni efekti korišteni su vrlo pažljivo, uglavnom na dodatke poput gledališta, publike ili setova koje si nisu mogli priuštiti izgraditi u stvarnosti.

Važnost timskog rada

Na utrci u Le Mansu 1966. godine nijedno Ferrarijevo vozilo uopće nije uopće završilo utrku, a Ford je osvojio prva tri mjesta. Iako je izrazito nadaren, ali i psihološki divlji Miles uvelike vodio u utrci, na kraju je zbog tehnikalije izgubio jer je PR stručnjak, viši potpredsjednik i glavni negativac filma Leo Beebe naredio da uspori kako bi proslavili pobjedu fotografijom trija dok zajedno prolaze kroz cilj. Umjesto Milesa, pobijedio je njegov kolega iz tima Bruce McLaren koji je započeo utrku oko 18 metara iza Milesa.

Međutim, s obzirom na svoju konfliktnu i kompetitivnu narav, Miles nije odmah pristao usporiti. Dapače, stisnuo je papučicu snage i odvezao savršeni krug. Tek kada je nakon početnog ushita uspjehom pogledao nazad i shvatio da je iza sebe ostavio sve te tako ostao usamljen na cesti, probudila mu se grižnja savjesti i briga za druge. Kao da je u tom snažno egzistencijalistički nabijenom trenutku shvatio da vlastiti uspjeh i sreća nemaju previše smisla kada ih nemaš prilike podijeliti s drugim ljudima. Još samo da i ti drugi ljudi imaju slične nesebične namjere, čini se kao da zaključuje Mangoldov film.

Miles je kasnije te godine poginuo tijekom testiranja eksperimentalnog “J” modela u Kaliforniji, kada je izgubio kontrolu nad vozilom koje se razbilo u komadiće i zapalilo. Smrt je prikazana iz daljine, na emotivnoj distanci, realno kako je mogla izgledati u stvarnosti, bez ikakvog veličanja i idealiziranja. Nažalost, Miles nikada više nije imao prilike pobijediti u Le Mansu, ali je ušao u legendu i dvoranu slavnih.

Potjera za savršenstvom

Na jedan način, Ford v Ferrari je poput dokumentarca “Free solo” u kojemu je zabilježeno kako se slobodni penjač Alex Honnold popeo bez ikakvog osiguranja na gorostasnu granitnu stijenu El Capitan. Riječ je o filmu koji je u potjeri za savršenstvom kroz priču o iznimno ambicioznim, upornim, talentiranim i strastvenim perfekcionistima. Pri tome se jasno sugerira koliko je uspjeh nužno uvjetovan timskim radom, tj. uvažavanjem i poštivanjem svih pojedinaca koji su radili na projektu.

Osim toga, film se tiče prijateljstva između osoba koje dijele zajedničke interese, iako se karakterno poprilično razlikuju. Matt Damon je bio izvrstan izbor za ulogu Shelbyja, verbalno nadarenog dizajnera automobila koji se mogao izvući iz gotovo svake situacije, posebno s obzirom na prošle uloge genijalaca s manom u Talentiranom gospodinu Ripleyju, Kockarima ili Dobrom Willu Huntingu. Isto tako, mršavi Christian Bale izvrsno je odradio ulogu Milesa, problematičnog, divljeg, ali sjajnog vozača i znalca trkaćih automobila, čiji je talent Shelby znao prepoznati.

Film tako tematizira veze između ljudi koji nastoje napraviti i postići nešto što nikad prije nije napravljeno. Pored veličanstvenosti razdoblja 1960-ih, utrka i ljepote automobila, redatelj je uspio u namjeri da nam film probudi želju da imamo slične prijatelje poput likova u filmu ili da ih čuvamo ako ih već imamo. Posjeduje veliki edukativni potencijal, ne samo zato što je aktualizirao povijesne događaje i ljude ili što emotivnim angažmanom može potaknuti na istraživanje o njima, nego i zato što poput alegorije za život, u vremenu otuđenja, inaugurira važnost zajedništva kao jedne od vrhovnih vrijednosti u putovanju prema cilju, kakav god on bio.

Povratak na Net.hr