Holiga: Zašto je ostavka Mamića potpuna laž. To je čovjek koji je metastazirao daleko izvan nogometa

Svima je jasno tko je Gazda

Sad kad je prvi dopredsjednik doista podnio, a ne samo “ponudio” ostavku na svoju funkciju, dobar dio medija očekivano je od toga napravio dramatičnu, “šok-i-nevjerica” vijest koja će cjelokupnu javnost ostaviti zatečenom i konsterniranom. Jutarnji list je i sada, kao i prije dvije godine, imao insajdersku priču u kojoj tvrdi da je odluka u Mamiću tinjala još od navijačkih izgreda na utakmici s Češkom u Saint-Etienneu te da je ostavku “htio podnijeti” prije dvadesetak dana, “ali tada ga je Mirko Barišić odgovorio od tog čina” da bi naposljetku ipak “prelomio u sebi”.

Drugi raspredaju o tome je li onaj obrat koji se toliko dugo čekao, tko je i iz kojih krugova mogao izvršiti pritisak na Mamića da podnese ostavku i što odlazak njegova neumornog neimara, dovraga, znači za hrvatski nogomet. Malo je mučno i nelagodno sve to slušati i čitati.

Za početak, “prvi dopredsjednik” je posve ceremonijalna – da ne kažemo počasna – titula, kakve drugi nogometni savezi nemaju. Teško da ih ima i puno drugih udruga ili firmi, jer ona je praktično i izmišljena za Mamića. Isto kao i svojevremeno ona “izvršnog dopredsjednika” u Dinamu – on ni u klubu ni u Savezu nikad nominalno nije bio “Broj 1”. A ipak je svima bilo jasno tko je Gazda i bez čijeg pristanka se ne može donijeti nijedna iole važnija odluka – to je nešto što ni Gazdi privrženi mediji, ni klub, ni Savez zadnjih godina nisu ni pokušali osporiti.

Uopće nije otišao

Ono što se oportunistički ispušta iz svih tih razglabanja o Mamićevu “odlasku” iz HNS-a je činjenica da on iz njega uopće nije niti otišao. Da, dao je ostavku na mjesto prvog dopredsjednika, ali ne i na članstvo u HNS-ovu Izvršnom odboru, kao ni u Odboru za hitnost – svojevrsnom “unutarnjem krugu” najlojalnijih dužnosnika koji može donijeti bilo koju odluku koju proglasi hitnom, i to bez potrebe za potvrdom Izvršnog odbora. Sve je to samo spin, jeftin poput bižuterije na slavonskom kirvaju.

No, čak i da podnese ostavke i na te funkcije i nominalno se posve povuče iz hrvatskog nogometa, bi li to išta stvarno promijenilo? Zar i sad, kad tobože više nije u Dinamu osim kao vanjski “savjetnik”, jednako tako medijski insajderi bez imalo sustezanja ne pišu o tome kako je “doveo” Cicu Kranjčara, dao mu “odriješene ruke” i poručio da će mu “kupiti što mu treba”. Zar bi bilo drugačije i s HNS-om?

Tvorac Saveza kakav danas jest

On je tvorac Saveza kakav danas jest. Od one nelegalne “Nećeš, razbojniče” skupštine do postavljanja Davora Šukera za predsjednika i Ante Čačića (i njegovih prethodnika) za izbornika, u svemu je njegova bila zadnja, kao i u nizu sitnijih odluka. A to koliko je u svemu (bila) važna titula najbolje je objasnio Mamić sam, kad je prije dvije godine – ako je vjerovati Jutarnjem listu – rekao da ona “njemu ni Dinamu ne donosi ništa posebno“. A posebno ne ako bi se proveo zakon i bili organizirani izbori u nogometnoj organizaciji.

U onom kontroverznom lanjskom intervjuu za spomenute novine, nakon kojega je digao ruke od angažmana u domaćim medijima, Zvone Boban je za njega rekao da je „… naša sramota, naša državna sramota“. Osobno mislim da je i nešto gore od toga.

Zdravko Mamić je karcinom. Nastao u prljavim, kužnim vodama baruštine koju zovemo domaćim nogometom, metastazirao na mnoga druga područja društva. Njegovi su mediji, njegova je policija koja mu daje uvid u podatke i po njegovim željama kroji ‘crne liste’. Njegov je gradonačelnik koji mu godinama sufinancira ilegalni privatni biznis, njegovi su i drugi političari kojima pohodi inauguracije, organizira rođendane, raspaljuje atmosferu na skupovima i s njima dočekuje izborne rezultate. Njegovi su i sudci, o kojima kaže: “Prijatelj sam sa svim predsjednicima županijskih sudova u Hrvatskoj. Sa svima, pa šta sad? Hoćete mi organizirati suđenje na Marsu?”

Stvaranje kompleksa Boga

Zdravko Mamić kao društveni fenomen pojavio se usporedno s velikom krizom medija i ostvario s njima simbiozu. Obasipan medijskom pažnjom i jedva skrivenim divljenjem prema primitivnom streetsmart go-getteru, kult ličnosti je cvjetao – prenoseći svako njegovo obraćanje javnosti, posvećujući degutantno velik prostor njegovim koleričnim eskapadama, hranili su se i održavali čitanost njegovom vulgarnom “reality” karizmom, cirkusiranjem i ekshibicionizmom.

S druge strane, publicitet je hranio njega, stvarajući kompleks Boga, što je pseudostručni termin za osobu koja vjeruje da je u nekim elementima svojeg društvenog djelovanja svemoguća, nepogrešiva i nadahnuta transcendentalnom silom; da je iznad drugih, iznad društvenih konvencija, pa možda i iznad zakona – “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…”

Ljudi su ga počeli zvati raznim nadimcima, a njegovi prostački i uvredljivi uzvici ubrzo bi dosezali status pop-kulturnih poštapalica. Najveći dio onoga što je radio, pak, ostao je ispod površine i nepoznat široj javnosti. Postao je gotovo sinonim za hrvatski nogomet. A onda je ušao u mainstream. Jer ako zbog vas smjenjuju šefa tajne službe, a od nadležnog ministarstva imate podršku u neprovođenju državnog zakona, onda ste doista dosegnuli vrh. Možda i terminalni stadij.

Hrvatska je Mamićevo igralište

Hrvatski je nogomet nogomet po mjeri Mamića. Hrvatska je država država po mjeri Mamića. Ova je zemlja njegovo igralište. U svoj toj interesnoj mreži postoji mnoštvo mogućih permutacija na temu tko ga je mogao savjetovati ili, nedajbože, prisiliti na uzmak iz nogometa; sigurno je jedino da je taj potez strateški i nadasve simboličan.

Netko će reći – da, ali dolaze novi izbori. No, Mamić je već izdržao promjene vlasti i iz njih samo izašao jači; da se nisu u sve umiješali međunarodni faktori, vjerojatno ga ni danas nitko ne bi ozbiljno dirao. Hoće li itko dirati cijeli sustav – u nogometu i izvan njega – koji je zarazio? Što ako je ovakav bolesni nogomet i ovakva bolesna država baš ono što Hrvatska zaslužuje?