Goran Vojnović: Revolucionarna i senzacionalna otkrića o Hrvatima i Slovencima iz afere s arbitražom

Prebrojavanje šugamana

Kao prvo, saznali smo da su Slovenci Balkanci.

To je otkriće koje je, vjerujem, Hrvatsku i njene građane ostavilo u šoku jer oni su sve ove godine vjerovali da sjeverno od njih živi jedan uglađen, kulturan i pošten živalj, koji na crveno ne prelazi ni ulicu, a kamoli pravilnike međunarodnih sudova. Otkriće da Slovenci lobiraju, krše međunarodne zakone i vrše pritisak na francuske, engleske i njemačke suce natjerala je, vjerujem, čitavu Istru i barem pola Dalmacije da se zapita tko to ustvari spava po njihovim apartmanima.

Od sada će pa nadalje Hrvati Slovencima, kao i svim ostalim Balkancima, pažljivo gledati pod prste, svakodnevno prebrojavati šugamane i sapune po hotelskim sobama, tri puta brojiti kune na naplatnim stanicama, a na plažama pojačano motriti na njih da ne bi njihova djeca krala hrvatske školjke, a oni iza sebe ostavljali hrpe opušaka.

Kao drugo, saznali smo da Slovenci nisu samo Balkanci nego i Europljani.

Karla Erjaveca i lijep dio političke javnosti je naime uspjela šokirati vijest da vam je u 21. stoljeću netko u stanju prisluškivati telefon. Više od godinu dana nakon svjetske premijere filma o Edwardu Snowdenu slovenska politika ne može doći sebi od tog saznanja. Ali kao što je Angela Merkel onomad padala u očaj kada su joj rekli da Amerikanci čitaju i njene mejlove i kao što nedavno tri francuska predsjednika nikako nisu mogla shvatiti zašto baš njihovi razgovori zanimaju američke tajne službe, i slovenski su političari reagirali na moderni, trendi europski način i vrlo solidno odglumili tupane koji nikada u životu nisu čuli za Snowdena i NSA i nisu ni slutili čemu zapravo služe tajne službe.

Pet minuta prije konferencije

Kao treće, saznali smo da su Hrvati vanzemaljci.

Rekla nam je to Vesna Pusić objašnjavajući nam da je “Hrvatska u dobroj vjeri pristupila arbitražnom postupku, a temeljna vrlina sudaca koji odlučuju u njemu trebala bi biti nepristranost. Ušli smo u ovu proceduru s povjerenjem u međunarodno pravo i institucije, i u ovom je postupku presuda trebala biti donesena isključivo u skladu s međunarodnim pravom”.

Izjaviti nešto takvo moguće je samo ako ste sletjeli na Zemlju iz neke dosad neotkrivene orbite i to tek pet minuta pred početak vlastite konferencije za štampu pa se još niste stigli upoznati sa stanjem stvari na novoj planeti te vam je zato, osim povijesti europske civilizacije i otkrića psihologije po pitanju etike i morala, nepoznat i podatak da dvojica od pet “nepristranih” članova haškog arbitrarnog suda dolaze iz, pazi sad, Slovenije i Hrvatske te da ih delegiraju, pazi opet, slovenska i hrvatska država.

Najpošteniji narod na Zemlji

Jer kako inače shvatiti da jedna tako inteligentna osoba kao što je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić želi od nas da povjerujemo da na suce možda utječe uprava NK Nehaja, koja se boji ispadanja iz četvrte Hrvatske nogometne lige – Zapad, ali nipošto Republika Hrvatska kada se sudski bori za ono za što je prije dvadesetak godina ratovala. Za državne granice. Ako je vjerovati gospođi Pusić da Hrvati nisu Balkanci i da istinski ne utječu na suce (čak ni na onog svog, kojeg su sami poslali u Haag), ne lobiraju i ne krše pravilnike i zakone kao što to čine Slovenci, ako je, drugim riječima, hrvatska država nedužna poput Zdravka i Zorana Mamića, onda Hrvati ne mogu biti drugo nego vanzemaljci. Jer na Zemlji do sada tako pošten narod i tako poštena država još nisu otkriveni.

Kao četvrto, saznali smo da nezakonitost na hrvatskom ne znači isto što i na slovenskom.

Površni čitatelj bi, čitajući hrvatske i slovenske medije, mogao pomisliti da su Hrvati nezakonitim prisluškivanjem Slovencima otkrili da ovi nezakonito pokušavaju utjecati na sudsku presudu, da su dakle dvije sudski zaraćene strane počinile svaka po jednu nezakonitost i razišle se zasluženim, prijateljskim remijem. Površni čitatelj mogao bi se, eto, začuditi zašto je Večernjakova vijest uopće vijest.

Nagrada za nezavisni medij

Ali ona je vijest taman toliko koliko ne izgleda kao vijest i koliko nam govori o tome da Hrvati misle da je to što je neko u Hrvatskoj slučajno snimio jedan razgovor snimajući pjesme ptica u Kopačkom ritu neusporedivo s time što Slovenci pokušavaju osvojiti hrvatsko more sudačkim nepravdama, dok Slovenci, zanimljivo, nezakonitost shvaćaju upravo suprotno i vjeruju kako se jedan nedužan razgovor dvaju poznanika s ljubljanskih ulica ne može mjeriti s međunarodnom špijunažom. Oni nešto takvo, majke im njihove balkanske, ne bi ni u snu uradili, kao što Hrvatima nije ni na kraj vanzemaljske pameti palo da izvode pritisak na nepristrane suce.

Kao peto, što je možda i najsenzacionalnije i najrevolucionarnije otkriće, Večernji list nam je otkrio veliku tajnu da je u Hrvatskoj počela predizborna kampanja i da se bliže parlamentarni izbori.

To je, kada dobro razmislite, u stvari jedina stvar u cijeloj ovoj priči koja je zaista iznenađujuća jer prve četiri stvari smo mi ustvari već znali, ili barem slutili, a mediji su nam ih samo potvrdili. Ali da je 2015. godina u Hrvatskoj izborna, ta je vijest stvarno nevjerojatna i Večernji list bi za nju trebao primiti neku uglednu nagradu, što ja znam, priznanje Velimira Bujanca za nezavisni medij godine. Jer tako je to velika, ekskluzivna vijest bila da je skoro dospjela do austrijskih ona-on portala, rumunjskih blogera i srpskih tviteraša.

Pucanje u zrak

Jebiga, brzo prođu četiri godine i čovjek zaboravi da u Hrvatskoj izbori, barem ne oni na kojima pobjeđuje HDZ, ne mogu proći bez Slovenaca i Piranskog zaljeva, i baš hvala Večernjaku što nas je na to podsjetio. Sad nam je jasno i zašto Kolinda godišnjicu Oluje slavi kao da ispraća sina u vojsku, pucanjem u zrak i Thompsonom, sad nam je jasno što je i nas uplitala u to svoje slavlje, želeći da i mi malo pucamo u zrak. Sve nam je, zahvaljujući Večernjaku, jasno.

I zato mogu samo reći da bilo bi lijepo da hrvatski izbori mogu proteći bez takozvanih međunarodnih skandala i bez Slovenije. Ali šta ćeš kad onda HDZ na njima ne bi imao šanse.

Objavljeno 25. srpnja 2015. u tiskanom Telegramu

---

Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).