-Simetričnost je, tvrdi se, osnova ljepote. Ja nisam simetrična, više sam zavojita. Imam kvrge, i debela sam. Ni ten mi nije najbolji. Ne sjajim, više sam bljedunjava. Ali iznutra sam dobra. Ako mi pružite priliku, usrećit ću vas. No vi mi je ne pružate. Nitko me ne voli. Ni Dubrovčani, ni Hrvati, ni svi ljudi na svijetu. Sudite prema vanjskom izgledu, iako svake nedjelje idete u crkvu gdje vam govore da odjelo ne čini čovjeka, već nutarnjina. Od malih nogu me odbacujete, iako su vas roditelji učili drugačije. No, mediji su vas uništili – njihovi ideali ljepote, gdje nema mjesta za nas debele i kvrgave. Mi nikad nećemo biti na naslovnim stranicama magazina i časopisa – samo one koje lažno sjaje, simetrične su i imaju zasljepljujuću boju. A one su, moram vam i to reći, najlažnije od sviju i ništa dobro za vas neće učiniti. A kako i bi kad su potpuno umjetne? Kvarcaju se po cijele dane ispod neonki, umjesto na prirodnom suncu, i otud im taj fenomelani ten. A ispod nema ništa – ništa značajno. Ali vi padate na njihov izgled, njihovu prozirnost, a mene i slične odbacujete, iako bismo za vas puno više napravili. Da nas prihvatite, imali biste sjajan ručak i bili biste sretni i zdravi, ali vi se olako zavodite lažnim čarima prividne estetike. Samo zato jer smo ružne u vašim očima, ostavljate nas napuštene i same da lagano umiremo daleko od kase. Jednog dana mogli biste zažaliti zbog takvog ponašanja – rekla nam je u iskrenoj ispovijesti ružna i debela mrkva koja nikad nije i nikad neće ugledati police Konzuma, Lidla i ostalih.

Već na samom početku proizvodnog lanca, kvrgave mrkve i druga povrća s invaliditetom, odbacuju se s paleta i nikad ne dolaze do naslovnica kataloga vikend akcija. Veliki trgovački lanci i restorani uopće ih ne otkupljuju od proizvođača, jer smatraju da kupci ne žele dijeliti intimu svoje kuhinje s mrkvom koja izgleda kao Jadranska magistrala. Zavojita je i ima puno rupa. Proizvođači nošeni željama potrošača, pravi su Hitleri proizvodnog lanca. Ako voće i povrće nije arijevski građeno, završi u koncentracijskom kontejneru.

Nisu oni jedini krivci, to nikako. Čovjek 21. stoljeća, i kultura koju gaji, potpuno je zastranila od prirodnih procesa. Tom homo sapiensu gadi se zemlja na povrću, jer valjda misli da salata i mladi luk uspijeva jedino u plastičnim vrećicama s natpisom 'S vama kroz život'. Ako pomadora nije crvena kao krv, i okrugla kao Adidasov Jabulani, za modernog čovjeka ona je kurva i prema njoj se tako treba ponašati. Treba je šikanirati i izopćiti iz društva.

Prosječnom kupcu našeg doba diže se -  apetit, da ne biste krivi pomislili – na pomadore uzgojene u kalupu, gdje svaka izgleda identično poput jednojajčanih blizanaca. Pali ga pomisao da će za predigru – prije glavnog jela – lizati maslinovo ulje s okrugle, mesnate loptice sa sjajnim crvenim ružem.

Paradoksalno je u cijeloj priči da takve pomadore – kvarcane pod umjetnim svjetlom i našminkane kemijskim bojama crvenih ružova – u svojoj unutrašnjosti ne kriju ništa dobro. Nema tu vitamina, nema tu minerala, željeza i svega ostalog, samo šupljina, obložena sjajnim plaštem. Takva pomadora bez problema uspijeva i za Božić, i za vrijeme snijega, tuče, leda. Jedino sunce koje je ta pomadora u životu vidjela bilo je nacrtano na tetrapaku mlijeka Zbregov – na polici do njezine u Konzumu.

Pa ipak, potrošač će prije vidjeti savršenstvo u umjetnoj okrugloj dami s crvenim ružem, nego u debeloj, kvrgavoj, ali prirodnoj djevojci koja je plod života kao takvog – savršenog s pokojom, nebitnom manom.

Koji je konačni rezultat ponašanja suvremenog konzumenta koji svoje zdravlje prostituira s umjetnim loptama estetske poljoprivredne kirurgije? Prema podacima švedskog Instituta za hranu i biotehnologiju, čak trećina cjelokupne svjetske proizvedene hrane se – baci. Nevjerojatnih 1,3 milijarde tone hrane. Slični podaci su u Europi i kod nas. U Hrvatskoj se godišnje baci hrane u vrijednosti od oko 3 milijarde kuna. Istodobno u svijetu, 20 tisuća djece mlađe u 5 godina, svaki dan umire od gladi.

Ako već razmaženi Zapadnjak ne želi jesti debele i ružne, ali zdrave mrkve i pomadore, zbog čega se takvo voće i povrće baca, umjesto da se da siromašnima? Vjerovali ili ne, u Hrvatskoj je još uvijek na snazi zakon koji propisuje da se porez mora platiti na doniranu hranu. On je trenutno u fazi mijenjanja i vidjet ćemo hoće li i kada dati neke rezultate.

Do tad, mi obični ljudi moramo mijenjati naše navike. Kao što čovjeka ne smijemo suditi na osnovu vanjskog izgleda, tako je i s hranom. Naši preci su jeli miševe i pili blato, pa su opet preživljavali, a nama se gadi pojesti bananu s crnom korom.

Prema predviđanjima, do 2050. godine, na Zemlji bi trebalo živjeti 9 milijardi ljudi. Tko će i s kojim resursima nahraniti taj broj, ako se čak trećina proizvedene svjetske hrane baci?

Krajnje je vrijeme da se vratimo svojim korijenima – doslovno – što je mrkva nego korijen biljke? Što ima veze ako izgleda kao najružnija cura maturalne zabave? Sigurno valja, isto kao što i ta maturantica nije nimalo nevažnija od kraljice večeri.

U vremenu kada ljepota diktira trendove čitavog svijeta, iznova se moramo zapitati odakle ona dolazi. S vanjske strane ili unutrašnje?

Svi znamo odgovor, ali ga uvijek zaboravljamo. A on je isti u svim sferama života.

Od umjetno sisatih djevojaka s naslovnih strana modnih magazina do neprirodno identičnih pomadora i mrkava s reklama Kauflanda prije Vremenske prognoze.

Koliko su iste i bez osobnosti, ne bi ih ni rođena Majka Priroda prepoznala. Ah da, Majka Priroda nije njihova mama.