Kao što je poznato, bilo je to 6. prosinca 1991. godine kad je
živote izgubilo više civila i branitelja, a ostatak Dubrovčana
koji su bili taoci u vlastitom Gradu proživljavali su
granatiranja i rušenja, strahujući kako će u njihov grad ući
agresori, oduzeti im živote i nauditi njihovim
najmilijima.
Za brojne Dubrovčane koji se dobro sjećaju ratnih dana, razdoblje
od 1. listopada pa do prosinca je izuzetno teško. Bilo je to
razdoblje odsječenosti od svijeta. Bez vode, struje, bez dovoljno
hrane, Dubrovčani su brojne dane provodili u podrumima i
skloništima, a branitelji na položajima. Prosinac je nosio
poznati 6. 12. koji se danas obilježava kao Dan branitelja
Dubrovnika. Studeni je bio posebno težak jer su se upravo tada,
po mišljenju brojnih građana, odvijali najteži napadi na
Dubrovnik, a brojni su branitelji i civili izgubili živote upravo
u studenom. No, listopad je bio ružno buđenje iz jednog lijepog
sna. Dubrovčani nisu vjerovali kako bi mogli postati žrtve rata.
Mnogi od njih su smatrali kako nitko neće napasti svjetski poznat
grad, pod zaštitom UNESCO-a. No, dogodilo se upravo to; 1.
listopada krenuo je napad na dubrovačko područje i rat je stigao
tamo gdje su mnogi mislili kako je to nemoguće, pišpe
Dubrovački dnevnik.
Upravo na dan kad se Dubrovčani prisjećaju početka napada na
Dubrovnik, oni koji su na njega izvršili agresiju obilježavaju
dan 'agresije na Općinu Trebinje'. Tko god je bio u Dubrovniku
tog 1. listopada 1991. godine, znao je kako je u Gradu
nedostajalo svega, pa i osnovnih sredstava kojima bi se branilo
grad i pomagalo ranjenicima tako da je priča o napadu na Trebinje
u isto vrijeme nevjerojatna i smiješna.
Ipak, dio Trebinjaca je i ove godine 1. listopada obilježilo
'početak hrvatske agresije na Trebinje', polagali su vijence, a
predsjednik trebinjske Organizacije boraca Pero Mišeljić kazao je
kako je 'Trebinje branilo svoj teritorij' i kako 'nisu izvršili
agresiju na nikoga'. Vijence je položio i predsjednik Skupštine
Trebinja Dragoslav Banjak.
Podsjetimo, na Međunarodnom sudu za ratne zločine zbog zločina
počinjenih tijekom napada na područje bivše Općine Dubrovnik
optuženi su Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović i
Aleksandar Vasiljević. General Pavle Strugar je osuđen na
jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u
granatiranju grada. Kazna je kasnije smanjena, a Strugar je
pušten na slobodu nakon služenja dvije trećine kazne. Miodrag
Jokić (zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka) je osuđen na
sedam godina zatvora, a nakon odsluženja dvije trećine kazne je
pušten na slobodu. Optužen je i Vladimir Kovačević (zapovjednik
trećeg bataljuna 472. Motorizirane brigade JNA iz Trebinja)
optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj zbog
navodne procesne nesposobnosti zbog dijagnosticirane duševne
bolesti prepušten srpskom pravosuđu. Optužen je i Božidar
Vučurević, ratni gradonačelnik Trebinja, koji je ostao poznat po
izjavi: 'Napravit ćemo mi još ljepši i stariji Dubrovnik'.
