U moru vijesti o krizi u Hajduku ovih dana se potkrala i jedna naizgled banalna vijest o tome kako kafić u sklopu poljudskog stadiona s današnjim danom zatvara svoja vrata.

To ni u jednom drugom okruženju ne bi bilo više od obične tehničke obavijesti prije nego što klub objavi natječaj za novi najam tog prostora ili najavi njegovu prenamjenu u neke druge svrhe potrebne klubu. Međutim, ovdje nije riječ tek o običnom ugostiteljskom objektu: Hajdukov je kafić prostor koji je nadišao svoju konvencionalnu svrhu i postao savršena metafora za razumijevanje načina funkcioniranja odnosa u nogometu, ali i u nekim drugim sferama društva.

Nekoć davno, u dobu bez interneta i mobitela, novinarstvo je bilo dosta drugačije. Neki će reći kako je danas, u informacijskoj eri, novinarima triput lakše jer je gotovo sve digitalizirano i dostupno negdje u internetskim bespućima, ponuđeno na pladnju. Nekad su umijeće pristupa i socijalna inteligencija bile odlike koje su izdvajale dobre od prosječnih novinara, a njihova primjena se testirala u — kafićima.

U svakom većem gradu postojale su birtije za koje ste točno mogli znati da će u njih prije ili kasnije navratiti ova ili ona poznata ličnost. U njima se odvijao epicentar društvenog života na drugačiji način nego što je danas slučaj. U njima bi mladi, pronicljiviji novinari prvo stajali u kutu dok ne bi stekli povjerenje nekoga od prisutnih, a učiniti taj korak imalo je odlike inicijacije u nekom plemenskom obredu. Nakon toga je sve ovisilo o vama i vašem raspolaganju s pruženim povjerenjem te osjećaju za plasman informacija. “Novinarstvo u pokretu”, nazvali su taj tip ‘terenskog’ rada u jednom od najpoznatijih epicentara, londonskom Fleet Streetu.

Ta je ulica danas ispražnjena, barem što se tiče novinarskog kadra. Sutra će isto biti i s Hajdukovim kafićem.

Neformalni press centar

Cafe bar Hajduk — ili naprosto Kafić, kako su ga mnogi u Splitu zvali — svojevremeno je to bilo jedno od središta splitskog, ali i hrvatskog sportskog novinarstva, poput čuvene zagrebačke “Aleje propalih komentatora”, odnosno Stupničke ulice iza Vjesnika iz koje je ranih 1980-ih u svoj novinarski pokret krenuo i Tomislav Židak.

Zatvaranjem Kafića se simbolički prekida jedna posve apsurdna veza kluba s talogom koji je ostao od njegove prošlosti

I baš kao što je gospon Židak postao zaštitno lice informacija i povjerenja dobivenih za šankovima od Tri Cicera do Van Gogha, u kojima su po vlastitom priznanju nastale mnoge njegove kolumne, neki južni bardovi s ponešto dužim stažom oživljavali su svoju relevantnost posjećujući taj neugledni kafić kod glavnog ulaza u poljudski stadion. Možda bi ovo trebalo potencirati određenu romantiku vremena dok je bilo sasvim normalno da igrači, funkcionari i novinari iza zatvorenih vrata zadimljenih birtija do sitnih sati kuju planove i priče, mjerkajući se međusobno s rukama na ramenima, ali nije sve baš tako idilično.

Taj poljudski ćumez bio je okupljalište i promenada raznih tipova iz sportskog miljea i oko njega. Gotovo da nije bilo moguće proći pokraj njega a da se pritom ne vide poznata lica na ovaj ili onaj način vezana uz klub. Raspravljalo se i tračalo u tim šarenim društvima o mnogim aktualnim temama, nekoć su donošene i odluke. No, baš kako je i to novinarstvo u pokretu krenulo gubiti svoj šarm i smisao, a Poljudom se prestao vrtjeti karusel uvijek istih imena i dometa, tako je i Kafić gubio svoju relevantnost u cijeloj priči.

A kada vam netko oduzme i taj preostali krnji status na scenu nastupi igra ega, i to u onoj najgoroj varijanti, kroz bolno triježnjenje. Za takve nije nikada bio problem što se ta birtijica pretvorila u neformalni press centar, kudikamo aktivniji nego što je to bio onaj službeni, klupski, u koji su po potrebi ‘informirani’ zalazili samo forme radi jer su sve ‘bitno’ ionako saznavali dolje.

Nije im problem bio ni to što je ta birtija bila i mjesto odakle su određeni klupski skauti kretali u radni dan tek nakon što su čašicu razgovora produžili na njih nekoliko, pa čak ni to što se s te terase distribuiralo nebrojeno ulaznica sa sponzorskim pečatom dok su obični smrtnici istovremeno čekali u redovima desetak metara dalje.

Kad se stara slava pretvori u karikaturu

I ne samo da su uredi ponekad selili u Kafić; ponekad su i redoviti gosti Kafića selili u poljudske urede, a klub je počeo funkcionirati poput birtije. Sve dok se nije dogodio slom i prijetnja bankrotom, a zatim i transformacija kluba s novim licima i novim principima rada. Izopćeni i gnjevni, ‘oporbenjaci” su iz podnožja samog stadiona stali gorljivo širiti razne dezinformacije na račun kluba preko kojeg su stekli ime; bilo je među njima i onih koji su osobno sudjelovalo u njegovu prethodnom srozavanju, ali nisu se zbog toga ustručavali, dapače.

S vremenom je Hajdukova birtija postala slika i prilika srozavanja i regresa, simbolički primjer na kojemu možemo pratiti kako to izgleda kad se stara slava pretvara u vlastitu karikaturu. Pa se onda zatvara u vlastitu ljušturu, nesposobna shvatiti da je prošlo vrijeme u kojem su jedine vjerodostojne informacije bile one koje se moglo kontrolirati i ekskluzivno distribuirati, proklamirajući svoju ‘istinu’ kao jedinu — a u pravilu je ta ‘istina’ bila prezentirana tako da barem simbolički šteti klubu u koji se svi kunu.

Zatvaranjem Kafića se tako, također simbolički, prekida jedna posve apsurdna veza kluba s talogom koji je ostao od njegove prošlosti. Tko ostane zadnji, nek ugasi svjetlo.