Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

ZID JE PAO, ŽIVJELI ZIDOVI: Najžešći protivnici komunizma, baš kao i rigidni komunisti, preziru demokraciju. Europa se guši u mržnji

Zanimljivo, i možda simptomatično, najveće primjedbe na demokraciju prisutne su tamo gdje su na vlasti, bili ili još uvijek jesu, najžešći protivnici komunizma. Što nije ni čudno jer je očito da upravo najrigidniji komunisti i najglasniji antikomunisti demokraciju doživljavaju, ili bolje rečeno preziru, na identičan način

Prošlo je 30 godina od pada Berlinskog zida, tog najpoznatijeg i najkonkretnijeg utjelovljenja “željezne zavjese” koja je Europu nakon Drugog svjetskog rata podijelila popola. Pad zida zasigurno je ubrzao i pad komunističkih sustava u zemljama Istočne Europe. Iako se danas upravo događajima iz Berlina, toga 9. studenoga 1989., pridaju mitske dimenzije, rasplet događaja ipak je bio bitno složeniji proces. Jer, koliko god nekom iz današnje perspektive izgledalo logično da je sve završilo baš tako kako je završilo, scenarij se mogao razvijati i u potpuno suprotnom smjeru. I što je najvažnije, takav scenarij tada nikoga ne bi iznenadio. Umjesto odluke istočnonjemačkih vlasti da na mirne demonstracije ne reagiraju silom, i jedne nespretne izjave jednog dužnosnika o mogućnosti (trenutnog) slobodnog prelaska iz Istočnog u Zapadni Berlin, do izražaja je po tko zna koji put mogla doći represivna narav i čvrsta ruka tamošnjeg komunističkog režima.

Uostalom, upravo to se dogodilo demonstrantima koji su samo nekoliko mjeseci ranije na Trgu nebeskog mira u Pekingu od svog komunističkog režima zahtijevali demokratizaciju kineskog društva. Izlazak tenkova i do zuba naoružanih vojnika rezultirao je ubijanjem, ranjavanjem i zatvaranjem neutvrđenog broja nezadovoljnih građana. A rezultirao je, kao što vidimo, i opstankom komunističkog režima.

Zašto je “kineski scenarij”, iako moguć, ipak bio teško zamisliv u Berlinu? Prije svega zbog vjetrova promjena koji su zapuhali iz Moskve. Dolazak Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza 1985. pokazat će se ključnim ne samo za razvoj događaja u toj, nego i svim ostalim zemljama iza “željezne zavjese”. Njegovo inzistiranje na liberalizaciji ekonomskih i društvenih odnosa, slabljenju represivnog aparata i odustajanju od uloge SSSR-a kao “policajca” u Istočnom bloku omogućit će i potaknuti djelovanje sindikalnih vođa u Poljskoj, disidenata u Čehoslovačkoj, reformskog krila partijskog rukovodstva u Mađarskoj i protestantskih svećenika i njihovih vjernika u DDR-u. Gotovo je nevjerojatno koliko će odluke samo jednog čovjeka utjecati na sudbine gotovo 400 milijuna ljudi u tom trenutku, i njihovih potomaka dugoročno.

Rušenje zidova mržnje i netolerancije

Da, nije moralo biti tako. Povijest bi možda krenula u sasvim drugom smjeru da se umjesto racionalnog, miroljubivog i liberalnog Gorbačova na čelu Sovjetskog Saveza u tom trenutku našao npr. neki kadar tajnih službi, s autokratskim ambicijama, željan isticanja državnih (i vlastitih) mišića, nesklon kritici i kritičarima, skloniji zakulisnim igrama nego mirovnim pregovorima. Baš zbog svih alternativnih, ali lako mogućih “crnih” scenarija, uloga Gorbačova u privođenju Hladnog rata kraju nenasilnim putem nagrađena je 1990. Nobelovom nagradom za mir.

Trideset godina nakon pada Berlinskog zida geopolitička karta istočne Europe bitno je promijenjena. Nema više SSSR-a na čijem je teritoriju nastao niz neovisnih država. Nema više ni Čehoslovačke čiji su se građani dogovorili da umjesto jedne stvore dvije države. Bivše članice Varšavskog pakta danas su članice do jučer omraženog i neprijateljskog NATO-a, a umjesto u Moskvu njihovi državnici po raznorazne dozvole sada idu u Bruxelles. U svim bivšim sovjetskim komunističkim satelitima provedena je demokratska tranzicija i uveden tzv. liberalni kapitalizam. Životni standard u spomenutim zemljama danas je neusporediv s onim od prije 30 godina kada je većina njihovih građana živjela na rubu ili ispod granice siromaštva.

Unatoč svim pozitivnim pomacima posljednja tri desetljeća ne predstavljaju isključivo priču o uspjehu. Mnogi Nijemci s istoka i danas se osjećaju prevarenima i izigranima od njihove bogate braće sa zapada. Smatraju da nakon pada Zida nije došlo do toliko priželjkivanog ujedinjenja već do jednostranog i beskrupuloznog prisajedinjenja. Na istoku Njemačke su plaće i dalje manje, a nezaposlenost sve veća nego na zapadu. Nisu zadovoljni ni brojni Poljaci i Mađari koji su potkraj 1980-ih priželjkivali otvoreno i tolerantno društvo, medijske slobode, neovisne i učinkovite institucije pravne države, a umjesto toga (ponovno) dobili autokratske režime, korumpirane političare, ograničena ljudska prava i bodljikave žice na granicama. Sa sličnim problemima već tri desetljeća suočavaju se i Česi, Slovaci, Rumunji i Bugari.

Zanimljivo, i možda simptomatično, najveće primjedbe na demokraciju prisutne su tamo gdje su na vlasti, bili ili još uvijek jesu, najžešći protivnici komunizma. Što nije ni čudno jer je očito da upravo najrigidniji komunisti i najglasniji antikomunisti demokraciju doživljavaju, ili bolje rečeno preziru, na identičan način. Prije točno 30 godina mnogi su pokazali da imaju snage i volje rušiti zidove oko sebe bez obzira na čvrstoću i postojanost materijala od kojih su izgrađeni. Danas, nažalost, mnogi pokazuju da je puno teže rušiti zidove koje smo izgradili u sebi, posebno one čiji temelji počivaju na neznanju, stereotipovima, netoleranciji i mržnji.

Povratak na Net.hr