KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

RATNI ZLOČINI BEZ RATNIH ZLOČINACA: Skandalozna izjava o Srebrenici stiže iz Crne Gore, oni koji spore genocid uvijek rade istu svinjariju

Velik dio onih koji negiraju genocid ne spore zločin koji se dogodio u Srebrenici, ali istovremeno nikada jasno i glasno ne imenuju zločince odgovorne za konkretan zločin

Buru u crnogorskoj, regionalnoj i široj međunarodnoj javnosti izazvala je izjava ministra u vladi Crne Gore Vladimira Leposavića kojom negira genocid u Srebrenici i u kojoj ističe da Haški sud nema legitimitet. Da stvar bude zanimljivija, presude dvaju međunarodnih sudova koje su osnovali Ujedinjeni narodi (Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Međunarodni sud pravde) da je u Srebrenici 1995. počinjen genocid, kao i legitimitet jednog od spomenutih sudova u pitanje dovodi ni manje ni više nego ministar pravde.

Reakcije na izjavu bile su oštre, ali su motivi za oštrinu bili potpuno različiti. Uz brojne kritike negiranja genocida koje su između ostalih uputili predstavnici Europske unije, Velike Britanije i SAD-a, crnogorski premijer Zdravko Krivokapić povukao je i konkretan potez te pokrenuo proceduru opoziva ministra Leposavića.

S druge strane, ministrovi stavovi izazvali su u dijelu javnosti ipak i bitno drugačije emocije. Javno su na njegovu stranu stali prosrpski političari iz Crne Gore i brojni građani na skupovima podrške uz već viđenu ikonografiju poput srpskih zastava i transparenata koji upozoravaju na nepravedan odnos prema Srbima (npr. “Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”). Podršku je dobio i od službenog Beograda, a glasnogovornik je (i) ovaj put bio ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin.

Na Krivokapićev zahtjev za smjenom Leposavića Vulin poručuje kako je “premijer još jednom pokazao da mu nije ni malo stalo do toga šta misle i osećaju i Srbi i Srbija.” Po dobro uhodanom scenariju u napade na crnogorske vlasti teškom su se artiljerijom uključili i svi prorežimski mediji u Srbiji.

Negiranje Srebrenice

Nažalost, Vladimir Leposavić nije jedini političar koji dovodi u pitanje kvalifikaciju masakra počinjenog u Srebrenici. Na dugom popisu njegovih istomišljenika našli bi se dužnosnici sa svih razina od srpske premijerke Ane Brnabić i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika do gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića.

Međutim, najproblematičniji dio cijele ove priče ustvari i nije neslaganje oko definicije genocida jer ono ionako oduvijek služi samo kao izgovor kako bi se izbjeglo suočavanje s odgovornošću za događaje iz ljeta 1995. godine. Rasprave koje se već dvadeset i šest godina vode o potrebi utvrđivanja točnog broja žrtava i razlozima zbog kojih je do masovnog ubijanja došlo ustvari su prije svega dobro osmišljena odvraćanja pažnje od suštine problema. U tom smislu treba gledati i na praksu da velik dio onih koji negiraju genocid ne spore zločin koji se dogodio u Srebrenici, ali istovremeno nikada jasno i glasno ne imenuju zločince odgovorne za konkretan zločin.

A tek po tom pitanju su činjenice više nego poznate. Nakon što su jedinice Vojske Republike Srpske udružene s paravojnim formacijama iz Srbije u srpnju 1995. zauzele Srebrenicu uslijedile su masovne i dobro organizirane egzekucije muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. U nekoliko dana ubijeno je više od osam tisuća ljudi, a zbog počinjenog zločina (i genocida) na doživotne i dugogodišnje zatvorske kazne osuđeno je gotovo 50 osoba među kojima i čelni ljudi vojnog i političkog vrha RS poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Dakle, bez obzira kakav tko imao stav o genocidu, proizlazi da bi odgovorni za ovaj nepojmljiv ratni zločin, tj. oni koji su ga naredili, organizirali i proveli, u javnosti nedvosmisleno trebali imati status ratnih zločinaca. A imaju li? Naprotiv, ne da nemaju već uživaju ugled nacionalnih heroja. Mladi na protestima nose njihove slike i skandiraju njihova imena, po njima se nazivaju ulice i studentski domovi, podižu im se spomenici.

‘Pustite vi činjenice’

Cijela ova priča podsjeća me na hrvatske nacionaliste koji svoje simpatije prema ustaškom režimu i NDH nastoje zamaskirati raspravama o “istini” o logoru Jasenovac i točnom broju žrtava, izmišljanjem starohrvatskih korijena ustaškog pozdrava “Za dom – spremni”, nazivanjem nasilnog oduzimanja srpske djece od njihovih roditelja spašavanjem i činom kršćanskog milosrđa, izbjegavanjem jasne osude genocida koji su ustaše počinili prema pripadnicima srpskog, židovskog i romskog naroda, a inzistiranjem na temama vezanima uz stradavanje pristaša ustaškog režima nakon predaje kod Bleiburga.

Naravno, na njihovo mišljenje nikakvog utjecaja nemaju istraživanja povjesničara iz cijelog svijeta niti dokumenti ustaških vlasti koji potvrđuju sve navedeno. Ili, kako mi je svojevremeno na jednoj tribini o suočavanju s prošlošću nakon što sam rekao da govorim na temelju činjenica ljutito poručio jedan od prisutnih nezadovoljnika: pustite vi činjenice!

Netko može reći da su zločini iz Srebrenice i općenito iz ratova 1990-ih neusporedivi sa zločinima iz Jasenovca i Drugog svjetskog rata. Da, po brojkama nasreću nisu usporedivi. Ali po karakteru su nažalost vrlo slični. Da budem jasan, one koji su bili u stanju 1990-ih svirepo ubijati nenaoružane ljude samo zato što su bili druge nacije ili vjere bez ikakvog problema mogu zamisliti u istim ulogama 1940-ih. A to što se razmjeri stradanja i etničkog čišćenja razlikuju posljedica je tek drugačijih vojno-političkih okolnosti u Europi i svijetu, a ne razuma i etičkih dilema onih koji su u zločinima sudjelovali.

U vezi jednog i drugog slučaja poseban problem predstavljaju upravo oni koji su nakon svega u stanju zločine negirati, a zločince nazivati herojima. Jer, većina tih koji zločine iz prošlosti opravdavaju zaštitom tadašnjih nacionalnih interesa vjerojatno bi i u budućnosti opravdali neke nove zločine ostvarivanjem nekih novih nacionalnih interesa.

U duhu svega rečenog da se vratim na aktualnu aferu vezanu uz crnogorskog ministra. Nepoznavanje, pa čak i neprihvaćanje pravnih definicija termina genocid nikoga ne sprječava u iskazivanju bezrezervne osude onoga što se u srpnju 1995. događalo bošnjačkom stanovništvu Srebrenice. Jedan od najvažnijih pokazatelja da rezerve uistinu ne postoje bilo bi nazivanje svih odgovornih za ovaj masakr, a prije svih onih najodgovornijih, tj. zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske i predsjednika Republike Srpske, ujedno i vrhovnog zapovjednika Vojske RS iz 1995., dakle Ratka Mladića i Radovana Karadžića – ratnim zločincima! Posebno bi bilo važno kada bi ih tako nazivali oni od kojih se očekuje da građane štite od zločina i zločinaca, tj. političari. Eto, npr. Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Milorad Dodik ili Vladimir Leposavić.

Povratak na Net.hr