Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

PRVI, A MOŽDA I ZADNJI PUT ŽIVIMO OVAKO NEŠTO: Preko noći smo poraženi, ali ovo je i prilika koju ne smijemo propustiti. Nastaje novi svijet

Cijela ova situacija savršeno ocrtava geslo Olimpijskih igara – važno je sudjelovati, komentira Hrvoje Klasić

Epidemija koronavirusa već je unijela, a tek će unijeti niz noviteta u naše živote. S nekim stvarima, poput karantene gradova i samoizolacije građana, većina se susreće prvi, a vrijeme će pokazati da li i posljednji put u životu. Brojni liječnici, političari, ekonomisti, gospodarstvenici i javni intelektualci svakodnevno iznose svoja razmišljanja o tome kako će svijet izgledati nakon što epidemija (jednom) prođe.

Pa, iako na to pitanje nitko od njih nema konkretan odgovor svi se slažu da će svijet koji nastaje u mnogočemu izgledati bitno drugačije od onoga u kakvom smo donedavno živjeli.

I dok tako svi zajedno, ali svatko u svoja četiri zida, razmišljamo o svemu nenormalnom što nam je u međuvremenu postalo normalno, jedan primjer normalizacije nenormalnog u javnosti je prošao prilično nezapaženo. Riječ je o promjeni termina održavanja ljetnih olimpijskih igara. Prvi put, nakon više od 130 godina, igre će se, kako trenutačno stvari stoje, održati na neparnu godinu. Na istom mjestu, tj. u Tokiju, ali umjesto u ljeto 2020., u ljeto 2021. godine.

Olimpijada, zrcalo političkih i ekonomskih prilika

U posljednjih stotinjak godina olimpijske su igre često bile zrcalo političkih i ekonomskih prilika u svijetu. U tri je navrata, 1916., 1940. i 1944., njihovo održavanje otkazano, najprije zbog Prvog, a onda i Drugog svjetskog rata. S tim u vezi i jedna zanimljivost. Domaćin igara 1940. trebao je biti Tokio, ali kako je 1937. Japan napao Kinu odmah su krenule priče o otkazivanju domaćinstva. Međutim, iz japanskog olimpijskog komiteta su uvjeravali da za tim nema potrebe jer će rat brzo prestati, pa će se i igre moći normalno održati. Procjene organizatora bile su pogrešne. Zvuči poznato?

Inače, upravo su igre održane četiri godine ranije, 1936. u Berlinu, postale ogledni primjer (zlo)upotrebe sporta i sportaša u političke svrhe. Propagandni stroj Josepha Goebbelsa, uz pomoć medijske dizajnerice ideje Trećeg Reicha Leni Riefenstahl, nastojao je iskoristiti igre kako bi svijetu pokazao superiornost arijevske germanske rase. Na njihovu žalost, Jesse Owens, mladić zaraznog osmijeha i “krive” boje kože, s četiri zlatne olimpijske medalje nije im na bolji način mogao pokazati koliko su u krivu.

Poput Prvog i Drugog na olimpijske će igre velikog traga ostaviti i nekoliko desetljeća dug Hladni rat. Već je u Londonu 1948. postalo jasno da će igre postati puno više od svjetske smotre sportova i sportaša. Na “Igrama štednje”, kako su nazvane zbog teške ekonomske situacije u cijelom svijetu, nekim zemljama će političke okolnosti onemogućiti, a nekima omogućiti nastup. Prvoj skupini, zbog odgovornosti za netom završen rat, pripadale su Njemačka i Japan, dok su drugoj pripadale države koje su netom dobile državnu neovisnost, poput Indije, Pakistana, Sirije ili Burme.

Podjela u dva sela

Političke podjele bit će i glavni razlog jednog presedana u povijesti olimpijskih igara. Za svoj olimpijski debi SSSR je izabrao igre u Helsinkiju 1952., ali tek nakon što su organizatori pristali izgraditi zasebno olimpijsko selo u kojem bi bili smješteni samo sudionici iz europskih komunističkih zemalja. Tako su prvi, i zasad jedini put, na istim igrama sportaši bili smješteni u dva odvojena olimpijska sela, i to po ideološkom principu.

Najočitiji primjer da su osim sportske arene olimpijske igre s vremenom postale i nezaobilazno mjesto političkih prepucavanja bili su bojkoti. Od Melbournea 1956. do Seoula 1988. brojne su zemlje upravo odbijanjem sudjelovanja odlučile poslati određenu političku poruku. Iza dvaju najvećih bojkota, olimpijskih igara u Moskvi 1980. i Los Angelesu 1984., u kojima su sudjelovali deseci zemalja iz cijelog svijeta, stajale su naravno dvije najjače svjetske sile – SAD i SSSR.

Olimpijske igre bile su društveno ogledalo kada su u pitanju pokreti za ljudska prava, ali i oni pokreti koji su se za svoja prava borili ugrožavanjem tuđih. I dok će prizor s dodjele medalja u Mexico Cityju 1968. s dvojicom tamnoputih atletičara pognutih glava i visoko uzdignutih šaka postati jedan od simbolički najutjecajnijih trenutaka u borbi protiv rasne segregacije, istovremeno će prizor maskiranih osoba koje na igrama u Münchenu 1972. uzimaju kao taoce, a zatim i ubijaju 11 izraelskih olimpijaca za cijeli svijet postati upozorenje o terorizmu kao nadolazećoj i sve ozbiljnijoj globalnoj prijetnji.

Borba s nevidljivim organizmima

I tako, nakon suočavanja s ratovima, ekonomskim krizama, rasizmom i terorizmom, olimpijske su se igre danas našle pred potpuno novim izazovom. Prvi put u povijesti održavanje igara ne ovisi o čovjeku. Gotovo preko noći smo svi, bez obzira na osjećaj financijske, političke ili rasne (nad)moći, poraženi od nevidljivih organizama mikroskopske veličine. I odjednom je svakom sportašu umjesto skupocjene opreme, visokih honorara i statusa zvijezde najbitnije postalo ipak zdravlje. Želja za pobjedom nikada neće i ne smije nestati, ali je trenutačna situacija, bolje nego ikoja do sada, pokazala koliko je važno uopće imati priliku sudjelovati.

Epidemija s kojom se borimo ostavit će ljudskoj vrsti brojne negativne posljedice. Ali će nas istovremeno natjerati da promislimo, po mogućnosti i promijenimo obrasce ponašanja zbog kojih je čovjek čovjeku postao vuk. A upravo je sport aktivnost koja na najbolji način dokazuje da natjecanje nije isto što i neprijateljstvo, da suparnici mogu biti i odlični prijatelji, i da puno bolji osjećaj može izazvati izgubljena, ali poštena igra, nego nepoštena pobjeda.

Nakon što problemi koji ih trenutačno sputavaju prođu pravi će se sportaši nastaviti boriti i živjeti za ove principe. Možda bi svi ostali doprinos stvaranju boljeg svijeta mogli dati ugradnjom barem dijelova filozofije sporta u svoju životnu filozofiju.

Povratak na Net.hr