Prije četiri godine izabrali su Hasana Rohanija koji je potpisivanjem nuklearnog sporazuma pažljivo zemlju otvorio Zapadu. Nuklearni sporazum Teherana i međunarodne zajednice ponovo je, nakon dvije godine stanke, u fokusu iranske javnosti. Birači se neće izravno izjašnjavati o Bečkom sporazumu iz 2015., nego o nećem mnogo većem - politici otvaranja koju zagovara reformistički predsjednik Rohani.
"Izbori su svojevrsni referendum o tom otvaranju", rekao je agenciji dpa iranski politički analitičar koji je želio ostati anoniman.
Rohanijev mogući izborni poraz sigurno bi zaustavio takav trend. "On je jedini koji ga može nastaviti", kaže redatelj Mohse Amir Džusefi.
Rohani će u petak imati nekoliko protukandidata, ali analitičari su smatrali da ga ugroziti mogu samo dvojica tvrdolinijaša koji imaju podršku kozervativnog svećenstva. Jedan od njih, međutim, u ponedjeljak se neočekivano povukao iz utrke.
Klerik Ebrahim Raisi (56), bivši javni tužitelj, kandidat je establišmenta i ima punu podršku muslimanskog svećenstva.
Rohani, koji je prije četiri godine uvjerljivo izabran već u prvom krugu, na nedavnoj je televizijskoj debati osuo žestoku paljbu po tada još uvijek dvojici konzervativnih protukandidata.
"Oni žele sabotirati nuklearni dogovor. Oni su čak spremni graditi zidove na ulicama kako bi odvojili muškarce od žena. Zloupotrebljavali bi vjeru u zamjenu za moć", govorio je Rohani, koji je inače umjeren u svojim javnim nastupima.
Protukandidati su uzvraćali da Rohani nije uspio kapitalizirati nuklearni sporazum i da se od gospodarskog napretka kao očekivane posljedice sporazuma nije dogodilo ništa.
Izostanak ekonomskog preokreta koji je Rohani svojedobno obećao zagovarajući dogovor sa Zapadom, njegova je najslabija točka u ovoj kampanji.
Unatoč tome, ankete mu daju veliku prednost pred protukandidatima, ali one se u Iranu smatraju nepouzdanima.
U Iranu se predsjednik, parlament i Vijeće stručnjaka biraju na neposrednim izborima. Ali to ne znači da se može kandidirati svatko. Po ustavu, o selekciji kandidata odlučuje drugo tijelo, Vijeće čuvara. Iznad njih je vrhovni duhovni vođa koji je de facto šef države. Od smrti vođe revolucije ajatolaha Homenija 1989. godine, tu ulogu ima Ali Hamenei.
Predsjednik je odgovoran za unutarnju, vanjsku i ekonomsku politiku. Duhovni vođa jest hijerarhijski iznad njega, ali se izravno ne upliće u rad vlade, parlamenta ili pravosuđa. Ali u strateškim pitanjima, poput nuklearnog sporazuma 2015., zadnju riječ ima Hamenei.
Vijeće stručnjaka je tijelo s 88 članova koje bira duhovnog vođu i u teoriji nadgleda njegov rad.
Vijeće čuvara (ustava) ima 12 članova. Šestoricu imenuje vrhovni vođa, a šestorica su pravnici koje bira parlament. Svaki zakon mora ići na odobrenje Vijeću čuvara. To vijeće odlučuje i o ideološkoj podobnosti svakog kandidata za predsjednika države, člana Vijeća stručnjaka ili parlamenta. Zahtjevi za kandidature odobravaju se ako 'čuvari' procijene da su odani islamskom ustavu i republici. Kriteriji za selekciju nejasni su i mnogo je sivih zona. Primjerice, vrlo je tanka linija legitimne kritike establišmenta i kritike koja se doživljava kao prijetnja poretku.
Iranski politički sustav dopušta stranke, ali one više nalikuju frakcijama jedne. Mogu se svrstati u tri skupine - fundamentalisti (tvrdolinijaši), konzervativci i reformisti. Prve dvije skupine odane su vrijednostima Islamske revolucije, ali među konzervativcima ima onih koji se zalažu za pažljivo i kontrolirano otvaranje Zapadu i ograničene političke reforme. Fundamentalisti, pak, Zapad smatraju imperijalističkim neprijateljem i žele čisto islamističko društvo lišeno zapadnih utjecaja. Reformisti žele snažnije odnose sa Zapadom i zalažu se za društvene, kulturne i političke reforme u zemlji.
