Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NE PONOVILO SE...

PROZBORIO KROZ SUZE: Jednom mrtvom bratu prekrio lice jaknom, a drugi mu je izdahnuo na rukama: ‘Prije smrti je šapnuo: Reci mami da nisam patio’

‘Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio’

Uoči godišnjice genocida u Srebrenici, Hasan Hasanović prisjetio se tragičnih događaja koji su se ondje dogodili te koje je i sam na vlastitoj koži iskusio. Za Balkan insight ispričao je priču od koje se mnogima ledi krv u žilama i steže srce jer u genocidu je izgubio jednog brata dok je drugog kilometrima dalje nosio na siguran teritorij.

Tada, u srpnju 1995., Hasan je imao samo 21 godinu i pridružio se koloni od oko 15.000 Bošnjaka koji su iz zaštićene enklave Srebrenica bježali od napada vojske i policije Republike Srpske. Kao i ostatak Bošnjaka, Hasan i njegova braća nadali su se da će uspjeti izbjeći smrt i krećući se kroz šume, doći do teritorija Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) u blizini Tuzle, udaljene oko 100 kilometara.

“Na jednom raskrižju, 11. srpnja, sam se rastao sa suprugom, šesnaestomjesečnim sinom i punicom, a svakog trenutka padale su po dvije, tri, pet granata. Vidio sam sina kako se trese od straha i pomislio da će mi to biti najteži trenutak u životu. Međutim, strahote će doći tek kasnije. Tada nisam znao gdje su mi braća i majka”, prisjeća se Hasan Hasanović uoči obilježavanja godišnjice genocida u Memorijalnom centru Potočari.

OBILJEŽAVA SE 24. OBLJETNICA GENOCIDA U SREBRENICI: Dosad je zbog užasnog zločina osuđeno 47 osoba

Srpske snage pucale u začelje kolone i ubile mu mlađeg brata

Oba brata, Hajru i Hasiba, Hasanović je pronašao u selu Šušnjari, udaljenom nekoliko kilometara od Srebrenice. Poslije toga, u koloni su krenuli prema selu Buljim. Kolonu su činili muškarci te manja grupa žena i djevojaka. Hasan je često putem gubio braću zbog bježanja od zasjeda Vojske Republike Srpske (VRS). Mlađeg brata Hajru vidio je zadnji put u Šušnjarima.

“Kad smo došli na Kameničko brdo, susjed Osman, koji je imao oko 15 godina, rekao je da mi je poginuo brat Hajro. Kada su prošli Buljim, on je bio na samom kraju kolone. Srpske snage su protuavionskim mitraljezom pucale u začelje. Vratio sam se nazad, ali bratu Hasibu nisam rekao što se dogodilo. Morao sam hodati dva, tri sata kako bih stigao do mrtvog brata Hajre. Skinuo sam mu jaknu i njome mu prekrio lice. Ubijene susjede, Nazifa i Merseda, prekrio sam granjem”, priča Hasanović za Birn Balkans.

Tlo prekriveno mrtvima

Sljedeća dva dana Hasan je lutao šumom te pokušavao pronaći kolonu koja se zaputila prema Tuzli, ali i brata Hasiba. Dana 12. srpnja u popodnevnim satima stigao je na Kameničko brdo. Tu je 18 sati odmarao s velikom grupom Bošnjaka. Među njima je našao brata. Srpske snage napale su iz zasjede. Hasan se prisjeća da je predvečer sjeo s Hasibom uz hrast koji se nalazio na rubu njive gdje je bilo sasvim tiho.

“Tada je zemlja počela gorjeti od metaka. Mislim da nijedan horor režiser ne bi onako nešto snimio. Možda se u tom trenutku 15.000 ljudi nalazilo na Kameničkom brdu. Nije se imala gdje noga spustiti na tlo od mrtvih tijela. Bilo je još uvijek živih ljudi koji su bili bez dijelova tijela, ruku, nogu… Vjerojatno su tražili pomoć. Neki su tražili i da ih ubiju, da završe s patnjom”, opisao je Hasan mučno sjećanje.

BILI SU TO NAJMRAČNIJI DANI LJUDSKE POVIJESTI: ‘Genocid u Srebrenici karakterizirali su neopisiva brutalnost, surovost i zlo’

Dječak u crvenoj trenirci

Tijekom zasjede, Hasan je ostao bez brata Hasiba. Hasan je dalje hodao sam, povremeno nailazeći na ostatke kolone i zasjede. U šumi je vidio tijela stotine Bošnjaka, a neka su bila i obezglavljena. No, Hasan kaže da pamti susret s dječakom u novoj crvenoj trenirci. Napominje da je pojam nove odjeće u Srebrenici bio nezamisliv zato je odmah posumnjao da se radi o nekome tko je poslan da razdijeli kolonu. Ipak, Hasan je vidio da dječak poznaje teren pa mu je povjerovao.

“Po silasku na Đugum, kazao mi je: ‘Požurit ćemo, i nemoj gledati ovo na stolici.’ Odmah iznad puta, na stolici, nalazio se čovjek – noge su mu bile svezane. Imao je na sebi suknju. Obrazi su mu bili rasporeni i zakačeni zihericama za uši. Mislim da nije imao oči, nije se vidjelo od krvi. Čovjek je bio i dalje živ, pokušao je nešto reći. Primijetio sam da mu je odsječen spolni organ. Toliko sam se uplašio da nisam osjećao želju za životom”, ispričao je Hasan.

Nakon dolaska kod planine Udrč, Hasan je ponovno sreo dječaka u crvenoj trenirci. Vodio je grupu od 60 ljudi u kojoj je bio i Hasanov brat Hasib: “Ja sam za njega kasnije rekao da je Božje čudo. Da ga je dao Bog, da nije bio od nas živih. Mnogi su mi svjedoci da je to dijete bilo tamo, a danas kad se raspitujem tko je, čiji je, nitko ne zna niti se zna što se dogodilo s njim.”

‘Reci mami da nisam patio’

S bratom i grupom susjeda Hasanović je stigao do Križevića gdje su naišli na minsko polje. Detonacija ga je bacila nazad u šumu i puzao je kako bi pronašao brata. Ranjeni susjed pokazao mu je gdje je Hasib.

“U tom momentu stavio sam ruku u nešto što je ličilo na topao puding. Otprilike cijela šaka mi je bila u nečemu blago sluzavom. Ustvari, ja sam bratu ruku stavio u trbuh. Bio je teško ranjen. Lijeva strana trbuha bila je potpuno razvaljena. Crijeva su se vidjela”, kazao je on.

Dva liječnika iz kolone Hasibu su previla trbuh te je živio još devet sati. Prije nego su ušli u selo Baljkovica, Hasib je Hasanu rekao da ne može više i zamolio ga da ga spusti na zemlju. Hasan je stavio bratovu glavu u svoje krilo, a brat ga je pogledao i kazao: ‘Kada vidiš mamu, reci joj da nisam patio’ i spomenuo je da mu je žao što neće vidjeti Hasanovog sina. Nakon toga je tri puta udahnuo i umro. Hasan je kroz suze ispričao da mu je to najteži trenutak u životu i svakog dana ga vidi i osjeti.

Da ne ostane na teritoriju koji je kontrolirao VRS, Hasan je bratovo tijelo odlučio ponijeti do Nezuka.

“S njegovim tijelom došao sam 16. srpnja na stadion u Nezuk, negdje oko 18 sati. Nisam ga osjećao kao teret. Nije mi bio težak”, prisjetio se. Hasan priča da ima sina i kćer te ih uči istini kao i da “znaju što se dogodilo i što se može dogoditi ako zaborave”.

 

 

Povratak na Net.hr