Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

SMAKNUĆE MATIJE GUPCA

OBLJETNICA NAJBRUTALNIJEG HRVATSKOG SMAKNUĆA: Osvetnički pokolj bio je toliko krvav da su i plemići ostali u šoku

Na današnji dan pred crkvenim i plemićkim velikodostojnicima raščetvoren je Matija Gubec. No ni ostali pobunjenici nisu prošli ništa bolje. Osvetnički pokolj je bio takav da je čak i u tim krvavim vremenima zgrozio i plemiće.

“Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara.

Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik…”, opisuje u svojim kronikama epilog seljačke bune Nikola Istvánffy. Ipak, i taj onodobni hrvatski plemić te biskupskoi savjetnik, koji pobunu kmetova smatra bezbožnom i zločinačkom, na početku opisa priznaje: “Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni”.

Sabor ih je proglasio izdajnicima

Kao razlog Seljačke bune navodi se divljačko postupanje Franje Tahija prema njegovim kmetovima, a povod povećanje poreza. Seljaci su se žalili i caru Maksimilijanu Habsburškom i Saboru. No Sabor te biskup i ban Juraj II Drašković njihov zahtjev kako “će priznati svakog vlastelina kojeg im car odredi, osim Franje Tahija” proglasili su izdajom. Ta odluka je odjeknula – kmetovi u Hrvatskoj i Sloveniji masovno su se naružavali i otkazivali poslušnost vlastelinima. Oružani ustanak počeo je u siječnju 1573., a od Stubice se brzo proširio na Kranjsku i Štajersku. Iako su cijelo vrijeme priznavali cara, tražili su ukidanje feudalizma i osnivanje svojevrsne samouprave, carskog namjesništva po uzoru na vojnu krajinu.

No, pobuna je ugušena – prvo su 5. veljače žumberački uskoci pod vodstvom kapetana Josipa Thurna potukli seljake kod Krškog. Dan kasnije Gašpar Alapić je pobijedo ustanike kod Kerestinca. Biskup Drašković okuplja vojsku u Zagrebu koja je 9. veljače napala jedine neporažene seljake, one pod vodstvom Matije Gubeca. Iako je plemićka i crkvena vojska bila znatno premoćnija, seljaci su pružili žestok otpor. Da su znali što ih čeka, pružili bi još i veći.

Konačnu pobjedu plemići odnose tek nakon što im u pomoć dolazi carska vojska. Matiju Gupca i ostale vođe pobune odvode u Zagreb gdje ih pred crkvenim i plemičkim velikašima stravično muče i pogubljuju.

Ostala pustoš

Neuspješna seljačka buna odnijela je više od 6.000 života, a krajevi koji su bili sjedišta pobune ostali su potpuno pusti. Mnoga su sela na području Donje Stubice uništena i spaljena do temelja.

Crkva bila protiv Tahija

No, razlozi su puno dublji. Prije svega, na Tahijevim posjedima su već prije ove izbile dvije pobune (1567.-68., 1571.-72. ). Ponekad se tvrdilo kako je seljake na bune potaknula Crkva jer je Tahi bio (prilično uspješan) protestant, da bi ih na kraju izdala. No ne postoje nikakve naznake da je Tahi bio protestant, a početna podrška nižeg klera prije svega je rezultat sekularizacije koju je Tahi počeo provoditi.

“Držanje svećenstva u tim sukobima obično se tumači neprijateljstvom prema Tahiju zbog toga što je bio protestant. Takvo tumačenje ne može izgledati opravdano, jer nijedan izvor ne spominje nesuglasice na vjerskoj osnovi. Jednako tako, tom se kleru ne može pripisivati neko antifeudalno raspoloženje, jer svi su župnici na tom vlastelinstvu bili sitni feudalci, posjednici kmetova”, ističe u svom radu Prilozi povijesti seljačke bune Josip Adamček koji objašnjava kako je Tahi, kao mnogi tadašnji plemići, oduzimao zemlju patronatskim crkvama na svojim posjedima.

Jednako tako, ranije se tvrdilo kako ih je car ispočetka podržavao da bi ih na kraju izdao. Istina je da Habsburgovcu nisu osobito dragi plemići koji su s previše osilili, no kmetovi koji se bune na samoj granici carstva, u trenutku turskih osvajanja, jednostavno su mu nedopustivi.

Jedino što je sigurno, da su kmetovi platili najskuplju cijenu u borbi za prevlast između crkve i plemića, Beča i Zagreba.

Povratak na Net.hr