Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U BIJEGU OD RATA

FASCINANTNA PRIČA O LJUDIMA KOJI ODLAZE ŽIVJETI U ČERNOBIL: ‘Nakon grozota rata, radijacija je ništa. Čudo je da smo uopće preživjeli’

Ljudi se ponovno naseljavaju na rubu zone isključenja oko Černobila

Iako je černobilska nuklearna katastrofa 1986. godine ostavila pustoš iza sebe zbog straha od zračenja, sada se ljudi ponovno odlučuju na život u ruševnim kućama na rubu zone isključenja oko Černobila, piše Zhanna Bezpiatchuk za BBC.

Zhanna opisuje toplu ljetnu večer u selu Steščina u sjevernoj Ukrajini. Brojne kuće, trgovina i knjižnica zjape prazne. Jedna obitelj ipak živi tamo, Marina Kovalenko sa svojim kćerkama Irinom i Olenom te obiteljskim psom.

Marinina obitelj ima još nekoliko susjeda, ali gotovo su svi stari ljudi, iznad sedamdeset godina starosti. Marina je s kćerkama spakirala stvari i preselila se u to selo unatoč tome što tamo nema gotovo ničega, a udaljeno je samo 30 kilometara od černobilske zone isključenja.

Zona isključenja u Černobilu

26. travnja 1986. godine u Černobilu se dogodila najveća nuklearna katastrofa na svijetu, kada je eksperiment s testiranjem sigurnosti nuklearne elektrane pošao krivo te uzrokovao eksploziju i požar koji je deset dana širio zračenje. Oblaci s radioaktivnim česticama putovali su kilometrima noseći toksičnu kišu diljem Europe.

Čak 116 tisuća ljudi koji su živjeli u blizini elektrane u Černobilu odmah su evakuirani te je postavljena zona isključenja 30 kilometara oko oštećenog reaktora.

Tisuće ljudi evakuirano, većina se nikada nije vratili nazad

Tijekom sljedećih mjeseci još 234 tisuće ljudi je otišlo u žurbi s pogođenih područja. Neki su imali samo par sati da spakiraju sve svoje stvari, a drugima je rečeno da će morati otići samo na par dana, no nisu se više mogli vratiti nazad. Mnogi evakuirani, uglavnom poljoprivrednici, premješteni su u betonske nebodere.

Neki ljudi nisu nikada otišli. Danas, nakon toliko godina, još uvijek je zabranjeno živjeti unutar zone isključenja, ali neovisno o tome oko 130 do 150 ljudi još uvijek žive tamo. Većinom su to stare žene sa 70 ili više godina starosti, koje i dalje obrađuju zemlju svojih predaka.

Ono što je zanimljivo je da izvan zone isključenje dolaze novi ljudi koji žele tamo živjeti.

Marina živi u trošnoj kući koja žudi za obnovom

Marinina kuća je u vrlo lošem stanju, podovi su truli, metalni radijatori su popucali, što nije bezazleno budući da tijekom zime temperature padaju i ispod -20 stupnjeva °C, tako da ju je potrebno obnoviti. Imaju osnovne stvari poput plina, struje i mobilnog signala, tako da mogu pristupiti internetu. Na nesreću imaju samo vanjski toalet, a voda im je zagađena, pa je moraju prije upotrebe obavezno prokuhati.

Kuća koja je u dobrom stanju u selu inače može doći oko 3.500 dolara, no nema ih puno. Većina praznih domova napravljeni su od drveta i prodaju se uglavnom za manje od par stotina dolara.

Brinula se za dementnog starca, pa je naslijedila njegovu kuću

Po dolasku u seou Marina je bila presiromašna da bi sebi i kćerkama priuštila čak i jednu od tih jeftinih kuća. Umjesto toga upravno vijeće joj je ponudilo smještaj u jednoj kući uz uvjet da se brinu za starijeg čovjeka u kasnim fazama demencije. Kada je muškarac umro prije dvije godine, obitelj je naslijedila njegovu kuću.

Marinina obitelj posjeduje i nekoliko kokoši, kunića, koza i nekoliko zamoraca. Sestre nakon škole većinom pomažu mami u vrtu i paze na životinje. Od države mjesečno dobiju 183 dolara, što im je jedini izvor prihoda, tako da su primorani na uzgoj vlastite hrane i držanje domaćih životinja radi mlijeka i mesa.

Pobjegle su nakon konflikta u Ukrajini

Marina i njezine dvije kćerke pobjegle su iz Toškivka, grada u području Donbas na istoku Ukrajine zbog oružanog konflikta koji je započeo 2014. godine nakon ruske aneksije Krima. Kada su proruski separatisti započeli zauzimati sela i tjerati ukrajinsku vojsku izvan gradova te regije, Marina se s kćerkama našla pod teškim, gotovo cjelodnevnim granatiranjem.

Jedne večeri dok su se vraćale iz škole za vrijeme jedne ratne pauze, Irina i Olena su se nenadano našle usred unakrsne vatre. Djevojke je spasio jedan trgovac koji ih je sklonio s ulice i smjestio u sigurnost svog podruma. Marina je tada odlučila da moraju otići.

Na preporuku prijatelja ili susjeda, barem još deset drugih obitelji iz regije Dobas uputilo se na dugi put do napuštenih sela u blizini zone isključenja. Jedna žena tvrdi da je jednostavno guglala “najjeftinija mjesta za život u Ukrajini”, a rezultat pretraživanja je bio upravo Černobil.

Opasnosti od zračenja više nema, ali negdje je kontaminirano tlo

Nakon katastrofe, znanstvenici kontinuirano prate razine zračenja u zemlji, drveću, biljkama i životinjama oko Černobila, pa čak i izvan zone isključenja. Dr. Valeri Kasparov s ukrajinskog Instituta za poljoprivrednu radiologiju tvrdi da više nema opasnosti od zračenja u atmosferi, no da kontaminacija tla u nekim područjima može biti opasna za zdravlje ljudi.

Kasparov i njegov tim otkrili su u nekim područjima izvan zone isključenja u mlijeku krava potencijalno opasne razine radioaktivnog cezija-137. U većim količinama, mlijeko bi moglo biti štetno za ljudske stanice te uzrokovati ozbiljne bolesti poput raka štitnjače. Ipak, uvjerava Kasparov, rizik je ograničen na određene žarišne točke koje marljivo bilježi sa svojim timom.

Opasnost zračenja u šumskoj hrani

Provjerivši na jednoj karti koja pokazuje disperziju cezija-137, Kasparov tvrdi da je područje sela Steščina gdje živi Marina sa svojim kćerkama niskorizično za uzgoj povrća i pijenje mlijeka. No, područje se trenutno istražuje zbog opasnosti zračenja u divljoj hrani poput šumskih gljiva i šumskog voća.

Marina je svjesna potencijalne opasnosti zračenja, međutim kaže da je njezina obitelj pobjegla od puno veće opasnosti kod kuće – rata.

“Zračenje nas može polako ubiti, ali ne puca se i ne bombardira nas se. Bolje je živjeti sa zračenjem nego ratom”, rekla je Marina.

Poduzetnik kojemu su uništili sve u rodnom gradu

Osim obitelji, područje kod zone isključenja zanimljivo je i poduzetnicima. Bivši biznismen koji je zarađivao milijune dolara godišnje, Vadim Minzuik, voli se šetati s psom blizu visoke žičane ograde na početku zone isključenja. Tamo uživa u pjevu ptica i tišini šume.

“To je poput život u sjevernoj Finskoj ili na Aljaski. Ovo područje ima najmanju gustoću naseljenosti u Ukrajini – samo dva čovjeka na kvadratni kilometar”, kaže Vadim.

Vadim je radio u rodnom gradu Horlivka, na istoku Ukrajine, no kada je izbio rat njegove su tvornice i skladišta potpuno uništeni.

Više od godinu danas bili su u gradu te trpili dnevno provjeravanje identiteta na vojnim kontrolnim točkama, viđali su mrtva tijela pored ceste, svjedočili ubojstvu kada su pobunjenici izvukli nekog čovjeka iz automobila i ubili ga.

Pokrenuo je novi posao i započeo život iz nule

Vadim je prvo evakuirao djecu, pa je tek nakon toga pobjegao sa ženom iz grada, ostavivši iza sebe sve. Nekoliko mjeseci su živjeli od ušteđevine. Preko rođaka čuo je za jeftino imanje blizu Černobila koje je bilo na prodaju u selu Ditiatki koje tek 115 kilometara udaljeno od Kijeva, glavnog grada Ukrajine.

S obzirom da je krov propuštao, vlasnik je prodao imanje puno povoljnije. Vadim je kupio još skladište za 1.400 dolara te još tri kuće za samo 240 dolara. Spojio ih je na električnu mrežu i započeo posao taljenja.

“Plan mi je bio započeti posao proizvodnjom proizvoda od otpada. Prva godina je bila najteža, ali tijekom zadnje dvije godine osjećam se puno bolje”, rekao je Vadim koji je ponovno zaposlio čak sedam svojih bivših radnika iz Donbasa, smjestivši ih u jednu od svojih kuća koju je preuredio u hostel.

“Mogu zaraditi za život i pomoći mojim radnicima da također zarade. Ja sam najveći porezni obveznik ovdje u selu. Uostalom, ja sam Ukrajinac i želim pomoći mojoj zemlji”, kaže Vadim.

Vadim ponekad razmišlja o zračenju, pa si je kupio Geigerov brojač kako bi mjerio razinu zračenja. No, ipak tvrdi da nije zabrinut i da je razina zračenja u atmosferi sigurna.

U usporedbi s ratom, zračenje je ništa

“Nakon onoga što vidite u ratu, radijacija je ništa. Čudo je da smo preživjeli”, rekao je Vadim koji uživa u životu u tom selu.

I Marinina i Vadimova obitelj vole jednostavan život u blizini Černobila, tihe šetnje šumom i nemaju se namjeru preseliti u veći grad. Marinu uopće nije briga za zračenje, sretna je što joj meci ne lete iznad glava djece. U Steščini je pronašla mir.

“Imam osjećaj da sam sve izgubio, ali sada, kada živim ovdje, stvari se poboljšavaju”, zaključio je Vadim.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr