Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

RATOM RAZORENA ZEMLJA

KAD OVO PROČITATE BIT ĆE VAM JASNO ZAŠTO OVO MJESTO ZOVU ‘KLAONICA LJUDI’: ‘Posljednje tijelo koje sam nosio imalo je broj 5.874’

Anesteziolog Abdul Ghafour Halasi je uhićen u početnim godinama sirijskog rata. Nestao je u bezdanu zatvora i centara vojnih tajnih službi te je bio jedan od oko 82.000 prisilno nestalih ljudi čiji povratak su lokalne i međunarodne skupine za ljudska prava tražile od sirijske vlade, javljaju Tamara Qiblawi i Gul Tuysuz za CNN

Nitko neće vidjeti lice ili čuti glas Hude Halasi dok prolazi kroz četveromjesečno razdoblje korote. Sjedi u bočnoj sobi u svojoj kući u pokrajini Aleppu, okružena samo ženskom rodbinom. Njene oči su vatrene, ali svoj glas ne podiže iznad šapata.

Njena obitelj je provela šest godina u agoniji, ne znajući kakva je sudbina njenog supruga. Njegovi ostaci i okolnosti su obavijeni velom tajne. Tek je jednoga dana u kolovozu sirijska vlada izdala njegov smrtni list. “Ne znamo točno kada je točno umro”, kaže Huda svojim rođacima, počinje svoju reportažu CNN.

Uhićen u počecima rata

Anesteziolog Abdul Ghafour Halasi je uhićen u početnim godinama sirijskog rata. Nestao je u bezdanu zatvora i centara vojnih tajnih službi te je bio jedan od oko 82.000 prisilno nestalih ljudi čiji povratak su lokalne i međunarodne skupine za ljudska prava tražile od sirijske vlade.

Obitelji su se raštrkale kako bi pronašle zatvorene rođake te pokušale sakupiti novac kako bi osigurale njihovo puštanje. Većinu vremena je njihov trud ostao bezuspješan. Stara maksima isplivala je na površinu o arbitrarnim zatvaranjima režima. “Oni koji su u zatvoru nestaju. Oni koji su uspjeli izaći, otvorili su novo poglavlje u životu.”

‘Klaonica ljudi’

Abdul Ghafour Halasi je zadnje viđen u zatvoru Sajdnaja blizu Damaska. Amnesty International je proglasio Saydnayu “klaonicom ljudi” u izvješću iz 2017. nakon raširenog dokumentiranja masovnog vješanja u jedinicama za pritvor. Sirijska vlada je odbijala do svibnja otkriti status onih koji nisu smatrani zatvorenicima i sirijski predsjednik Bashar al-Assad je odbacivao fotografije tisuća mrtvih zatočenika kao “lažne”. Uz potporu Rusije i Irana Asad je ostao na vlasti.

U očitom pokušaju da se okrene najmračnije poglavlje zemlje tijekom sedmogodišnjeg rata, grupe za ljudska prava kažu da su sirijske vlasti objavile smrtovnice više od 800 zatvorenika tijekom ljeta. Ipak, tijela najmilijih nisu vraćena. “Rat jenjava i vlada pokušava normalizirati odnose s različitim dijelovima Sirije što je prije moguće,” kaže Joshua Landis, stručnjak za Siriju i voditelj Bliskoistočnih studija na Sveučilištu Oklahoma. “Velik dio toga čini objašnjenje što se dogodilo s ljudima”, dodao je.

Uz civilne bilješke o nekim nestalim osobama u Siriji koje su sada označene kao “preminule”, vlada bi se mogla riješiti nekih birokratskih uskih grla te ponovno formirati upravljački poredak i procese. Žene preminulih zatvorenika sada su službeno udovice.

Misteriozne smrtovnice

Prepirke oko imovine koje nisu bile rješive jer su vlasnici nestali mogu biti rješenje. Vlada se nada da će to omogućiti ljudima da krenu dalje. Smrtovnice koji su u rukama grupa za ljudska prava bacaju malo svjetla na točan uzrok smrti. Sirijska mreža za ljudska prava je izjavila da se na smrtovnicama ne nalaze “nikakve razlike u odnosu obične građane koji su umrli prirodnom smrću.”

U civilnim zabilješkama koje su nedavno ažurirane, kao uzroci se uvelikoj većini spominju “prirodna smrt”, “dehidratacija”, “srčani zastoj”, po navodima grupa za ljudska prava, odvjetnika i aktivista s kojima je CNN razgovarao. No rezultati svjedočanstava, fotografija i vladinih dokumenata pokazuju da realnost daleko od togate da se skala zlostavljanja u sirijskim zatvorima ne može ignorirati. Grupe za ljudska prava kažu da oni koji su preživjeli Assadove zatvore stoje kao svjedočanstvo o zlostavljanjima režima, iako se rat u Siriji primiče kraju.

‘Sretan sam što duže nije bio mučen’

Obaid Haj Ahmad vjeruje da je njegov brat Saad imao 27 godina kada je umro u sirijskom pritvoru. “Nastavio sam pratiti njegove objave šest mjeseci dok jednostavno nije nestao,” kaže Obaid. Saad, kao nenasilni aktivist, je premješten između centara za ispitivanje prije nego što je premješten u zatvor Saydnayu 2012. godine.

Dvije godine kasnije dezerter iz sirijske vojske, kodnim imenom Caesar objavio je preko 28.000 tisuća fotografija mrtvih tijela pretučenih zatvorenika s jedinstvenim brojem za svako truplo. Saad se pojavio na tim fotografijama. “Odmah sam briznuo u plač… moj brat mi je uzeo mobitel, vidio sliku i srušio se na pod. Otišao sam majci i rekao joj da je Saad bio mučenik,” prisjeća se Obaid u intervjuu za CNN.

“Mislim da je umro odmah nakon što sam prestao dobivati vijesti o njemu. Sretan sam da nije duže vrijeme bio mučen”, kaže. Vizualni umjetnik i bivši zatvorenik Najah al-Bukai je dobio zadaću prevoziti mrtve do masovnih grobnica. Kaže da je prvo tijelo koje je prebacio u jamu bilo označeno bijelom karticom na kojoj je pisalo broj tijela 5.535.

Mučenje ostaje u sjećanju

Bilo je to u rujnu 2014. , četiri mjeseca nakon što su objavljene fotografije znane kao Caesarove, a mrtvi su se nastavili gomilati.  Bio je mirni prosvjednik, intelektualac za kojeg su odvjetnici za zaštitu ljudskih prava dokazali da je bio meta režima u prvim godinama sirijskog rata. Pušten je nakon što je njegova obitelj platila određenu svotu novaca kako bi osigurala njegovo puštanje. “Zadnje tijelo koje sam prenio imalo je broj 5.874. Također su postojala nepobrojana tijela,” kaže za CNN.

Najah je proveo godinu i devet mjeseci u sirijskim zatvorima i centrima za ispitivanje. Nakon njegova puštanja, preselio se u Libanon gdje je počeo crtati slike mučenja iz sjećanja. Sada izlaže crteže  diljem Francuske, gdje se doselio. “Umjetnik sam. Moja vizualno sjećanje ne blijedi prebrzo. Cijelo vrijeme koje sam proveo u Libanonu, imao sam noćne more. Dan i noć sam se sažaljevao. Stvaranje tih crteža je bilo poput neke vrste psihoterapije, da nacrtam što sam iskusio, što sam vidio.”, kaže Najah. “A zatim  su postali dokumenti vremena sam znao da ću s vremenom zaboraviti.”

Na vrhuncu mučenja, Najah je bio vezivan za električnu stolicu. No sirijski zatvorenici nisu umirali samo od torture, kažu aktivisti. Prenapučenost, pothranjenost i ozbiljan nedostatak medicinske opreme mnoge je natjerao da podlegnu bolestima. “Svaka dva dana netko bi preda mnom preminuo zbog mučenja i očajnih uvjeta ili gladi”, rekao je novinar Shiyar Khalil koji je dijelio ćeliju sa 110 ostalih zatvorenika u zloglasnom centru poznatom pod imenom ‘Palestine Branch’.

Izgladnjivanje zatvorenika

Dnevni obroci sastojali su se od žlice riže, četvrtine jednog krumpira i juhe s obilnom količinom ulja koja je kod zatvorenika uzrokovala proljeve pa su često bili dehidrirani. Mnogi su umirali zbog te juhe, bila je to jedna od metoda smrti.

Odvjetnik za ljudska prava Scott Gilmor rekao je da je pogledao dokaze te da je iz vladinih dokumenata iz 2011. vidljivo da su uhićenja naređivanja s najviših instanci vlasti te da su posebno na ciljniku bili novinari, prosvjednici i svi oni koji su u inozemnim medijima ‘kvarili imidž zemlje’.

Rođaci nestalih nadaju se samo nekakvom zaključku. Udruge za ljudska prava od sirijske vlade traže da vrate ostatke nestalih kako bi im obitelji mogle prirediti pošten sprovod.

Povratak na Net.hr