Za njega vjerojatno nikada niste čuli, no za nekoliko godina Jing-Jin-Ji bit će najveći grad na svijetu, megalopolis s više od 135 milijuna stanovnika i površinom većom od 210 tisuća kvadratnih kilometara. Površinom oko dva i pol puta većom od površine Hrvatske zajedno s morem i kopnom. U središtu ovog megapolisa koji će, gotovo je sigurno, prerasti u jedan od vodećih trgovinskih, poslovnih i financijskih centara svijeta, nalazit će se današnji kineski glavni grad Peking, a na svom putu do Jing-Jin-Jija "progutat" će i nekoliko okolnih gradova, poput lučkog centra Tianjina, pa čak i cjelokupnu provinciju Hebei. Plan gradnje objavio je kineski predsjednik Xi Jinping koji žestoko podupire ovaj projekt. Potpuni je to zaokret u odnosu na dosadašnju politiku koja je pokušavala sada 21-milijunski Peking ograničiti u rastu, što po površini, što po broju stanovnika. Unatoč svim naporima kineskih vlasti, glavni kineski grad godinama je rastao, većinom doseljavanjem iz ruralnih krajeva, no porast broja stanovnika nije pratio i razvoj gospodarstva u gradu. Velika većina tvrtki i tvornica nalazi se u Šangaju, Nanjingu ili Guangzhou, dok je Peking dosad bio osuđen na status znanstvene, političke i kulturne prijestolnice Kine. Za to vrijeme poslovi i novac išli su u druge krajeve zemlje. Ovim planom Xi Jinping planira spojiti Peking kao znanstveno i kulturno središte s lučkim i prometnim čvorištem te svemu tome dodati provinciju Hebei kojoj je namijenjena uloga "velike spavaonice" ovog budućeg megapolisa. Uloga kakvu u glavnom gradu Hrvatske ima Novi Zagreb. Ove tri osnovne točke novog megagrada, koji će zasjeniti sve naseobine sagrađene u ljudskoj povijesti, pripojit će i sva sela, naselja, gradiće i provincije koji se nalaze u ovom trokutu, ali i sve što se nalazi u relativnoj blizini današnjeg Pekinga. Kineske vlasti drže da će ovako stvoriti proizvodni, poslovni i financijski centar u koji će se preseliti ili osnovati nove kineske tvrtke i koji će zagrabiti puno veći dio kineskog gospodarskog kolača nego što je to danas slučaj.
– Supergrad je osnova ekonomskih reformi koje stoje pred Kinom. On odražava viziju potreba za integracijom različitih dijelova zemlje, za inovativnim pristupom i za očuvanjem životnog okoliša – kaže Liu Gang, profesor na sveučilištu Nankai u Taijinu, inače specijalist za kineski urbani razvoj koji sudjeluje na projektu gradnje novog megalopolisa.
Problem je infrastruktura
Naravno, pred arhitektima je cijeli niz otvorenih pitanja jer još nitko nikada u povijesti nije izveo sličan graditeljski pothvat. U vrijeme kada je Ceauşescu planirao obnoviti i modernizirati Bukurešt, graditi velike, široke avenije na mjestu nekadašnjih potleušica, susreo se s cijelim nizom problema. Od stanovnika koji se nisu željeli iseliti iz svojih domova, preko nepostojeće infrastrukture, do visoke cijene koja je cijelu zemlju bacila u ogromno siromaštvo. Naravno, današnja Kina nije Rumunjska iz sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, već druga gospodarska sila svijeta i novac nije problem. Ali ni Bukurešt nije budući Jing-Jin-Ji koji bi trebao naseljavati isti broj stanovnika koliko danas ima četvrtina Europske unije.
Prvo pitanje koje se nameće jest organizacija gradskog prijevoza. Kako učinkovito prijeći s jednog kraja grada na drugi u nekom razumnom roku kada to znači putovanje od nekoliko stotina kilometara? Kineski planeri našli su odgovor. Cijeli megalopolis biti će premrežen sustavima superbrzih, levitirajućih vlakova, a između dvije najudaljenije točke budućeg supergrada putovat će se manje od sat vremena.
– Tehnologija superbrzih vlakova u Kini je u velikom usponu i naravno da ćemo iskoristiti ta znanja i iskustvo. Već sada počinje se graditi cijela željeznička mreža u obliku koncentričnih krugova koji će opasavati pojedine sektore grada. Nema smisla graditi metroe i podzemne željeznice na tako velikim prostorima, ali ove superbrze linije olakšat će promet, ali i smanjiti potrebu za automobilima u gradu. Ovako veliki gradovi mogu opstati samo kada je sustav transporta dobro razvijen. Pravilo je da se putovanja u okviru pojedinih gradova moraju moći obaviti u sat vremena, inače učinkovitost stanovanja nije zadovoljavajuća, previše bi se vremena gubilo na svakodnevni prolazak po gradu – kaže Zhang Gui, kineski planer angažiran na projektu.
A smanjenje potrebe za privatnim automobilima upravo je jedan od osnovnih problema s kojim se arhitekti susreću.
Naime, u vrijeme kada širi Peking ima oko 21 milijun stanovnika u ovom se gradu svakoga dana registrira oko tisuću novih vozila. Odnosno oko 350 tisuća vozila godišnje. Kako su gradske prometnice, posebno u njegovu starijem dijelu, građene za znatno manje stanovnika nego što ih Peking danas ima, na cestama vlada neopisiva gužva. Promet je kaotičan, parkirališna mjesta su dragocjena i gotovo da ih je nemoguće "uloviti", a poseban je problem zagađenje. Peking je danas već postao sinonim za smog. Stanovnici, a posebno posjetitelji, hodaju s maskama na licu kako bi se zaštitili gustog dima, a procjene govore da svaki čovjek koji provede jedan dan u kineskom glavnom gradu udahne istu količinu štetnih tvari kao da je popušio kutiju cigareta.
Prije nekoliko mjeseci autor ovog teksta letio je u glavni južnokorejski grad Seul, a ruta je vodila preko Pekinga. Kada je avion nadlijetao Peking, s visine od desetak tisuća metara grad se uopće nije vidio, već je jedini prizor bio gusti sivo-crvenkasti smog, nešto poput velikog bazena blata.
Drugo pitanje koje će Kinezi morati riješiti jest nedostatak infrastrukure na prostoru na kojemu će se prostirati budući megalopolis. Jer dok Peking kao njegovo središte ima relativno razvijen kanalizacijski, vodoopskrbni i elektrosustav, situacija u ostalim dijelovima planiranog područja nešto je drugačija. Sanitarni uvjeti u provinciji znatno su lošiji nego u velikim gradovima, a upravo nerazmjer u razvijenosti gradova i sela jedan je od gorućih kineskih problema čije si je rješenje predsjednik Xi dolaskom na položaj zacrtao kao jedan od prioriteta. Slikovito rečeno – dok kineski gradovi žive u 21., sela su zapela u 19. stoljeću. A upravo je provincija Hebei tipičan primjer kineske ruralne sredine. Područje gdje život teče sporo, gdje se radi za dolar na dan. I gdje je infrastruktura poput kanalizacijske pa čak i vodovodne mreže gotovo nezamisliv luksuz.
– Svakoga dana ustajem u pola šest kako bih stao u red za autobus. Ne putujem ja, već moja kći, ali za nju čekam u redu, puštam je da odspava sat duže prije nego što ode na posao. Mi smo u provinciji, autobusa je malo i velika je gužva pa se na autobusnim stanicama stvaraju veliki redovi – kaže Liu Desheng, kineski umirovljenik u malom mjestu provincije Hebei kojega je New York Times snimio pripremajući priču o budućem megalopolisu.
Cijene zemljišta lete u nebo
Liu danas nije jedini starac koji svojem djetetu čuva mjesto na autobusnoj stanici kako bi ono moglo otići na tridesetak kilometara udaljeno radno mjesto. Svi se oni nadaju da će se uvjeti života popraviti nakon što gradnja Jing-Jin-Jija krene punim zamahom. Ne nadaju se samo cestama, autobusnim linijama, kanalizaciji i tekućoj vodi. Nadaju se i svim ostalim blagodatima koje nosi život u gradu poput dovoljnog broja škola, vrtića, bolnica, kina ili kazališnih dvorana... jer svega toga sada u Hebeiju, budućoj velikoj spavaonici, danas nema ili bar nema u dovoljnom broju.
– Uvjeti života, ako niste u Pekingu, sada su jako loši. Ja na posao i s posla svakoga dana putujem oko pet do šest sati, ovisi kako uhvatim autobus, a moj šestogodišnji sin krenuo je u školu. U prvom razredu je, a njih je u jednom razredu šezdeset i pet. Nedostaje još škola, nedostaje nastavnika, a što je najgore – sve je više i više ljudi u susjedstvu. Dolaze novi stanovnici, a pomaka u infrastrukturi još uvijek nema – kaže Zheng Linyun iz tamošnjeg grada Yanjiaoa.
Veliki priljev novog stanovništva u provinciju počeo je nakon što se doznalo za planove o gradnji megalopolisa. Svi došljaci računaju da im je ovo prilika da postanu stanovnicima glavnog grada, izvuku se sa sela, iz bijede i neimaštine.
Gradske vlasti malih gradova u Hebeiju nisu oduševljene ovim naglim priljevom stanovništva. Naime, prema kineskim zakonima, kako bi se spriječila zlouporaba sredstava, kineski gradovi ne dobivaju ništa od poreza koji se prikupljaju na njihovu području, već sve odlazi u središnju, državnu blagajnu. Tako gradići poput Yanjiaoa, koji sredstva dobivaju samo prodajom zemljišta ili doznakama iz središnjeg proračuna, nemaju sredstava za građenje novih škola, vrtića ili autobusnih stanica. Ipak, svi se oni nadaju da je ovo prilično kaotično stanje samo privremeno i kako će sve doći na svoje kada Jing-Jin-Ji bude i službeno stvoren.
S druge strane, veliko zanimanje Kineza iz unutrašnjosti zemlje za doseljavanje u okolicu današnjeg Pekinga odgovara tamošnjim seljacima. Svjesni su da će u dogledno vrijeme njihova rižina polja ili pašnjaci, zemlja koju sada obrađuju uz malo financijske dobiti, uskoro postati građevinsko zemljište.
Manje sretni bit će oni kojima država dekretom oduzme zemlju dajući im propisanu financijsku naknadu. Puno bolje proći će pak oni čija zemljišta ne budu na trasi autocesta, željezničkih pruga ili na područjima na kojima su planirani neboderi ili parkovi. Oni će svoja zemljišta moći prodavati zainteresiranim kupcima za gradnju privatnih kuća. Već sada cijene zemljišta u okolici Pekinga, po stotinjak kilometara udaljenih od Tiananmena, otišle su u nebo.
Zemljište se prodaje po desetak puta većoj vrijednosti nego prije nekoliko godina kada se o Jing-Jin-Jiju nije moglo ni sanjati. Kupaca ne nedostaje, ma koliko zemlje bilo u izobilju. Jer Kina doživljava svoj građevinski i urbanistički procvat, proces kakav nijedna zemlja vjerojatno nije prošla u povijesti.
I svatko od Kineza, tko god ima priliku, planira postati dio ovog sna. Jer svjesni su da je to prilika koja se pruža jednom u životu, prilika koja se ne propušta. Prelaskom u budući veliki kineski grad osigurat će sebi, ali i svojoj djeci budućnost kakvu si ne mogu priuštiti na selu. Jer Jing-Jin-Ji bit će prvi grad svijeta, megalopolis kojemu neće biti ravan nijedan drugi grad.
>> Kina demonstrirala silu i pokazala što mogu njeni vojni zrakoplovi
>> I Kina je odbila arbitražu, ali postupak traje
Već sad imaju 65 milijuna neprodanih stanova, kad kineski nekretninski balon pukne, a pući će kad tad, onda će tek svijet vidjeti što je kriza.