KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

KAMO IDE CRNA GORA: Izborni pobjednici ne znaju čija je zemlja, srpski političari i crkva provode svoj plan, a stanje najbolje opisuje jedna parola

Stanje u Crnoj Gori ovih dana moglo bi se opisati parolom ‘Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita’

Zašto su nedavni izbori u državi koja broji nešto više od 600 tisuća stanovnika izazvali toliku pažnju u zemljama koje je okružuju? Više je razloga. Za početak u oči upada jedan zanimljiv “detalj”. Naime, rijetke su situacije u kojima oni koji osvoje vlast u svojoj državi pobjedu slave mašući zastavama tuđe države. Kao što su pobjednici u centru glavnoga grada Crne Gore mahali zastavama Srbije. I dok jedni u tome ne vide ništa problematično, a kamoli opasno, više je nego očito da upravo taj čin najzornije pokazuje samu srž problema koji opterećuje susjednu nam državu.

Taj problem mogao bi se svesti na pitanje: čija je Crna Gora? Neupućenom čitatelju sada sigurno ništa nije jasno jer bi jedini (logičan) odgovor morao glasiti: pa čija bi bila nego crnogorska?! Za razliku od neupućenog čitatelja koji razmišlja logično, veliki broj onih koji su nedavno slavili pobjedu u Podgorici, Pljevljima, Nikšiću ili Danilovgradu kao i njihovih izabranih političkih predstavnika imao bi sasvim drugačiji odgovor. Crna Gora je za veliki broj Srba koji žive u toj zemlji prije svega srpska država.

U tom uvjerenju podržavaju ih političari u Srbiji i ne manje važno najviši predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Ili konkretno, za jednog od najbližih suradnika predsjednika Srbije Vučića “Crna Gora je klasična srpska država” dok patrijarh SPC-a javno postavlja retoričko pitanje: “a što drugo mogu biti Crnogorci nego Srbi?”. Slično misli i mitropolit crnogorsko-primorski koji na novinarsko pitanje: “kako gledate na stalno nametanje crnogorskog identiteta i crnogorske državnosti?” odgovara: “oni sad na osnovu onoga što se dogodilo za vrijeme komunizma, retroaktivno, zaboravljajući ranijih deset vjekova, grade identitet Crne Gore. Pozivaju se na Crnu Goru kralja Nikole koja ni po svojim granicama, ni po svom sadržaju i mentalitetu nema nikakve veze s ovom fildžan-avnojevskom Crnom Gorom, rođenom u Titovom Jajcu”. Drugim riječima, po njihovu mišljenju, Crnogorci su umjetno stvorena nacija. Što je ustvari i točno, ali koja to nacija nije? Francuzi, Nijemci, Talijani, Španjolci…? Osim toga, ako je nacija i stvorena umjetno, oni koji se danas osjećaju Crnogorcima itekako su stvarni ljudi. I što je najvažnije, čine većinu stanovništva u Crnoj Gori.

Dominantna uloga Srpske pravoslavne crkve

Stavovi političara iz jedne države o situaciji u nekoj drugoj, a pogotovo mišljenja svećenika o političkim odnosima u sekularnom društvu inače ne bi izazivali poseban interes. Ali u slučaju Crne Gore upravo su se vodeći političari iz Srbije i svećenici SPC-a, uz svesrdnu podršku srpskih medija, pokazali važnim “opinion makerima” uoči posljednjih izbora. Pritom se borba oko identiteta često gurala u drugi plan kako bi u prvi došla borba protiv korumpiranih i kriminalnih elita koje vode crnogorsku državu.

A prisutnost i utjecaj tog problema unutar crnogorskog društva u posljednjih 30 godina teško da itko može osporiti. Međutim, prikazivati se iskrenim i dosljednim borcem protiv korupcije i kriminala, te isticati važnost izgradnje pravne države u kojoj svi jednako odgovaraju za nepoštivanje zakona, a političke mentore tražiti u predstavnicima aktualne vlasti u Srbiji, zvuči kao najbolji opis pojma contradictio in adiecto.

Uz, blago rečeno, nejasan stav pobjednika izbora prema identitetu države koju žele voditi ono što dodatno intrigira i zabrinjava, posebno zemlje u okruženju, jest ponovno oživljavanje priča o životu svih Srba u jednoj državi. Da mnogi od tog više puta dokazano ratnog scenarija ne odustaju pokazale su jednako bučne i po parolama identične proslave izborne pobjede u Crnoj Gori po gradovima u Republici Srpskoj i Srbiji. Jasno je to i iz izjava prvog čovjeka bosanskohercegovačkih Srba Milorada Dodika koji se ne libi javno reći ono što mnogi (u Beogradu) misle i priželjkuju tj. da “danas srpski narod ima svako pravo, kulturno, političko, vjersko i etičko da bude ujedinjen”, te u najboljoj maniri svojih prethodnika zloguko upozorava “neka svi znaju da će srpski narod ma gdje god bio biti zaštićen od cjelokupnog svog naroda”. A kako sam već spomenuo ovog političara da se vratim i na malo prije spomenutu sumnju. Kada oni koji glasaju za Milorada Dodika kao razlog slavlja po ulicama Banje Luke i Istočnog Sarajeva navode kraj korupcije, kriminala i autokratskog načina vladanja jednog čovjeka u Podgorici, onda to zvuči svakako samo ne iskreno.

‘Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita’

Možda ponajviše od svega razloge za zabrinutost treba tražiti u izjavama i postupcima onih koji ovih dana u Crnoj Gori slave pobjedu. Bilo da se radi o problematičnom poimanju moderne svjetovne demokratske države najbolje sažetog u paroli “Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita”, revizionističkom odnosu prema prošlosti evidentnog u veličanju četništva i ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ili zabrinjavajućim izrazima vjerske i nacionalne mržnje vidljivima u porukama “Polećela crna ptica, Pljevlja biće Srebrenica” i “Selite se Turci”, kamenovanju prostorija islamske zajednice ili fizičkom obračunavanju s neistomišljenicima.

Naravno, bilo bi nepravedno sve građane koji su glasali za promjene doživljavati neprijateljima Crne Gore. Bilo bi nepravedno i sve vjernike Srpske pravoslavne crkve proglasiti zatucanim i ratobornim fundamentalistima.

Ali bi još nepravednije bilo praviti se lud i naglašavati kako je na posljednjim izborima u Crnoj Gori pobijedila (samo) demokracija.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr