Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

SIGURNI ZNAKOVI

KAKO ZAPOČETI RAT U PET KORAKA: Trump je udario na Siriju, a evo kako možemo znati planira li napad na još nekog od svojih neprijatelja

Što više administracija govori o ograničenim opcijama, zračnim snagama, potencijalu i mogućnosti preciznih napada bez kolateralnih žrtava, više se treba zabrinjavati.

Jesu li Sjedinjene Američke države na putu prema ratu? Čini se da je sve veći broj ljudi koji tako misle, posebno nakon što je američki predsjednik Donald Trump sinoć naredio zračne udare na Siriju.

Također, Trump je u zadnje vrijeme otpustio neke od suradnika koji su navodno smirivali njegove najgore instinkte, a nastavio uzdizati jastrebove poput direktora CIA-e Mikea Pompea i Johna Boltona, bivšeg američkog veleposlanika pri Ujedinjenim Narodima.

Časopis New York Times ovog je tjedna pisao o ministru obrane Jamesu Mattisu kao jedinom glasu razuma u Trumpovom novoj ‘ratnoj’ vladi. U tekstu se naglašava i rizik od sukoba s Iranom, Sjevernom Korejom i još nekolicinom zemalja. Postavlja se pitanje koliko je stvarna opasnost od rata.

UŽIVO, SAD I SAVEZNICI IZVELI ŽESTOK UDAR U SIRIJI, PLJUŠTE REAKCIJE SA SVIH STRANA SVIJETA: Evo što dosad znamo o napadu zapadnih sila

Važno je zapamtiti da vođe ne započinju rat za koji smatraju da će biti dug, i koji bi mogao završiti njihovim vlastitim porazom. Mnogi ratovi tako završe, no oni vođe koji ih započinju, to čine jer smatraju da će sve biti brzo, jeftino i uspješno. Prije Prvog svjetskog rata, njemački su vođe mislili da će u samo nekoliko mjeseci poraziti Rusiju i Francusku, a Hitler je imao slične nade za Blitzkrieg i organizirao je cijelu nacističku mašineriju na pretpostavci da bi rat mogao biti kratak. Japan je znao da ne može pobijediti u dugom ratu protiv SAD-a, a napad na Pearl Harbor bio je očajnički pokušaj Tokija da sruši moral Amerikanaca i uvjeri Washington da im da slobodu u Ističnoj Aziji. Saddam Hussein nije mislio da itko može odoljeti zauzimanju Kuvajta, a George W. Bush je smatrao da će rat u Iraku biti lak, kratak i da će se isplatiti.

Dakle, ako američki predsjednik i njegovi savjetnici žele započeti rat, kako će ga prodati? Foreign Policy donosi pet glavnih argumenata na koje bi se Trump mogao osloniti u pokušaju da opravda početak rata. Autor teksta ih naziva ‘Pet znakova upozorenja da idemo u rat’.

1. Opasnost je velika i rastuća

Osnovna logika iza preventivnog rata je pretpostavka da rat dolazi i da je bolje boriti se sada nego kasnije. Tako je i Njemačka 1914. ušla u rat jer je pogrešno vjerovala da će ruska snaga uskoro izblijediti, a Busheva administracija je napala Irak jer su mislili da Saddam ima oružje za masovno uništenje te a će situacija postati nepodnošljiva. Dakle, svatko tko želi započeti rat, pokušat će uvjeriti javnost da se SAD suočava s višestrukim opasnostima koje je moguće riješiti jedino vojnom akcijom. To je moguće prepoznati i u retorici, kada se koriste pojmovi poput ‘crvena linija’, ‘točka bez povratka’, ‘vrijeme nam ističe’, koje impliciraju na to da SAD mora djelovati prije nego što bude prekasno.

Zabrinjavajuće je da Trumpova administracija inzistira na tome da je razvoj nuklearnog oružja Sjeverne Koreje prijetnja egzistenciji koja se ne može tolerirati. Takve izjave daju naslutiti da je rat gotovo pa nemoguće izbjeći.

PUTIN ŽESTOKO OSUDIO UDARE ZAPADNIH SILA NA SIRIJU: ‘Povijest se ponavlja, Amerikanci su odgovorni i za masakr u Jugoslaviji’

Takva crna upozorenja počivaju tek na malo više od pogađanja budućnosti, a obično ovise o pretpostavkama. U ovom bi slučaju zastrašivanje moglo funkcionirati kao i s drugim nuklearnim silama. Autor teksta navodi da je strah od nepovoljnih događaja koji se zapravo nikad ne bi realizirali, loš razlog za početak rata. Nešto je to poput onoga kada je njemački kancelar Otto von Bismarck preventivni rat nazvao ‘samoubojstvom zbog straha od smrti’.

2. Rat će biti lak i jeftin, no samo ako djelujemo odmah

Kao što je već navedeno, nitko ne započinje rat ako sigurno zna da će on biti dug, skup ili da će završiti porazom. Svatko tko pokušava pronaći razlog za rat mora uvjeriti i sebe i javnost da će on biti lak i da je pobjeda sigurna i jeftina. U praksi to znači da mora uvjeriti ljude da će trošak za SAD biti zanemariv, da je rizik moguće kontrolirati, te da je konačni ishod lako predvidjeti.

Što više administracija govori o ograničenim opcijama, zračnim snagama, potencijalu i mogućnosti preciznih napada bez kolateralnih žrtava, više se treba zabrinjavati. To su znakovi da vlada uvjerava samu sebe da ima puno opcija koje će poraziti neprijatelje, a samoj državi neće predstavljati opasnost. Posebno se treba zabrinuti kada oni koji zagovaraju rat pretpostave da će se neprijatelj ponašati točno onako kako bi oni to htjeli, umjesto da razmišljaju o nekim ranije nepredviđenih odgovorima.

3. Riješit ćemo sve ili barem većinu naših problema

Zagovornici rata uglavnom obećaju da će pobjeda riješiti više problema odjednom. Saddam je tako mislio da će invazija Kuvajta biti velik udar koji će eliminirati većinu njegovih vjerovnika, povećati BDP Iraka za milijarde dolara tijekom noći, povećati njegov utjecaj na Saudijsku Arabiju, smanjiti nezadovoljstvo u zemlji i dati mu sredstva da se natječe s potencijalno moćnijim Iranom. Slično tome, Bush je smatrao da će napad na Saddama eliminirati potrencijanog agresora, poslati poruku drugima, vratiti kredibilitet SAD-a nakon 11. rujna i početi proces demokratizacije na Bliskom istoku koji bi eventualno uklonio opasnost od islamističkog terorizma.

Oni koji zagovaraju početak rata često imaju argument u kojem smatraju da će imati ozbiljne posljedice ako se ne djeluje odmah. Ne samo da bi to prevagnulo balans snaga u korist SAD-a, nego bi to i druge dovelo do sumnje u mogućnost zemlje da riješi probleme i osigura svoj kredibilitet. Drugim riječima, ako bi SAD koristile silu, druge bi ih zemlje više poštovale, a mir bi se širio još više. Za razliku od toga, nedjelovanje bi dovelo do jačanja neprijatelja, protivnici bi bili ohrabreni, saveznici ometeni a svijet bi utonuo u tamu. Zapanjujuća stvar o takvim tvrdnjama je ta da se one stalno recikliraju. Neovisno o tome koliko puta SAD ide u rat ili koristi silu, a to su učinili puno puta, čini se da nikad nije dovoljno.

4. Neprijatelj je zao ili lud, a možda i oboje

Ako želite povesti zemlju u rat, ne zaboravite demonizirati svog protivnika. Oslikavanje sukoba kao izravnog sukoba interesa nije dovoljno. Kad bi to bio slučaj, problem bi se mogao riješiti diplomacijom i kompromisom pa vojna sila ne bi ni bila potrebna. Prema tome, zagovornici rata dugoročno prikazuju protivnike kao utjelovljenje zla i uvjeravaju javnost da je neprijatelj moralno odbojan i nepromjenjivo neprijateljski nastrojen. Tako tvrde da se neprijatelj nikad neće promijeniti pa je jedino dugoročno rješenje riješiti ga se vojnom silom. Bivši potpredsjedni Dick Cheney je tako rekao ‘Mi ne pregovaramo sa zlom, mi ga poražavamo.’

Drugi je argument tvrdnja da su neprijatelji Amerike iracionalni, fanatički agresori koje je nemoguće zastrašiti. Tu se spominju iranski vođe opisani kao vjerski fanatici koji bi bili sretni kao mučenici, vođe Sjeverne Koreje koji su često opisani kao bizarni, ludi, ekstremni. Kako bi stvorili uzrok za rat, efektivnije je reći javnosti da su neprijateljski vođe opasni luđaci.

FRANCUZI ZAPRIJETILI ASADU NOVIM NAPADIMA: ‘Ipak, vjerujemo da je naučio lekciju’

No kada zagovornicima rata to odgovara, neprijatelje opisuju i pametnima, kako bi se javnosti učinilo da je upotreba sile sigurna opcija. Vođe poput Kim Jong-Una opisuju se previše iracionalnima za odvraćanje pa SAD zato mora na njega ići silom. Zagovornici napada na Iran koriste slične argumente:  vođe Irana su vjerojatno iracionalni fanatici koje je nemoguće poraziti ako imaju nuklearno oružje, no isto tako su pametni i dovoljno osjetljivi da će mirno sjediti ako SAD započne devastirajuće napade na njihove zemlje. Kada vidite argument poput takvom, znate da se radi o vojnoj propagandi, a ne o ozbiljnoj analizi.

5. Mir nije domoljuban

Konačni znak upozorenja je onaj kada administracija počne sve umotavati u domoljublje i govoriti da je skepticizam prema korištenju sile znak nedovoljnog domoljublja. Tijekom rata u Vijetnamu, Lyndon Johnson i Richard Nixon optužili su aktiviste koji su bili protiv rata da daju utjehu neprijatelju, a administracija koja pokušava ‘prodati rat’ opisivala ih je kao one slabe volje, naivne ili nedovoljno posvećene sigurnosti SAD-a. Ako Trump planira rat, a neki ga važni ljudi dovedu u pitanje, znamo da će sve to objaviti na Twitteru.

Autor teksta navodi da, ako Trumpova administracija odluči da želi u rat, učinit će sve što može da zastraši ili marginalizira skeptike. Najpouzdaniji način da to učine je da sve okrenu na domoljublje u nadi da će svi na taj način zaboraviti koliko štete im rat može učiniti, i koliko im je štete već nanio u proteklim godinama.

Autor teksta navodi i gdje bi rat uskoro mogao započeti, ako se Trump na to odluči. Kao prvu zemlju navodi Sjevernu Koreju koja već ima nuklearno oružje, dok ga Iran nema pa je rizik veći. Osim toga, rat na Korejskom poluotoku bi uznemirio i Južnu Koreju, Japan, Kinu i ostale. Ako Trump želi odvratiti ljude od drugih nevolja, rat s Iranom ima puno više smisla nego rat sa Sjevernom Korejom, piše Foreign Policy.

No to ipak ne znači da takav rat ima smisla. Autor teksta smatra da rat SAD-a s bilo kojom zemljom nije baš vjerojatan jer SAD ne može puno toga za dobiti, a može puno izgubiti pokretanjem novog rata.

Povratak na Net.hr