Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Evo zašto su neke nacije bogate, a neke siromašne

Siromaštvo nije neizbježan rezultat lošeg zemljopisnog položaja, loše kulture, povijesti… Ono je rezultat nas samih, odnosno načina na koji se ljudi odaberu ili daju organizirati. A to znači da možemo promijeniti stvari.

“Zašto su neke nacije bogate, a druge siromašne”, pitanje je na koje su Daron Acemoglu i James Robinson , dvojica ekonomista, u knjizi Why Nations Fail, pokušali dati odgovor. U članku objavljenom u New York Timesu u nedjelju, novinar Adam Davidson definira njihov pristup: “Bogatstvo zemlje najuže je povezano s udjelom pojedinca u ukupnom razvoju gospodarstva.”

Odnosno, razmotrimo Acemogluovu ideju iz perspektive siromašnih seljaka. U dijelovima moderne subsaharske Afrike, kao što je bilo ranije u srednjovjekovnoj Europi, ljudi koji su radili u polju nisu imali nikakvog motiva da poboljšaju svoj prinos jer je svaki višak odnosila bogata elita. Ovo se može promijeniti jedino ukoliko se seljacima daju jaka imovinska prava kako bi mogli ostvariti profit od dodatne proizvodnje.

Sjeverna vs. Južna Koreja

Isto se tumači i na primjerima Sjeverne i Južne Koreje. Ovako je to Acemoglu objasnio Davidsonu u intervjuu za NPR: “Koreja je bila neobično homogena zemlja – lingvistički, etnički, kulturalno i povijesno. No, na 38. paraleli odjednom se povlači granica, i u sljedećih 50 godina vidite dva dijela koja se razlikuju u potpunosti.

Ono što se događa primjerice u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Dominikanskoj Republici, Haitiju, Bocvani i Zimbabveu jest da centralizirana ekonomska struktura priječi motivaciju kod prosječnog čovjeka.

U članku New York Timesa ekonomisti nude poučan primjer iz post-Sadamovog Bagdada. “9. travnja 2003. jedna od najkontroliranijih svjetskih ekonomija odjednom je postala slobodna. Usred kaosa mnogi bivši državni dužnosnici postali su poduzetnici. Ipak, američke vlasti koje nisu ovo planirale, sklopile su većinu svojih ugovora s kompanijama izvan zemlje. Često ovi autsajderi sklapaju ugovore s iračkim tvrtkama koje su blisko povezane s novim državnim političkim establišmentom.

Do godišnjice invazije SAD-a bilo je jasno da će ekonomski rast Iraka ponovno biti postignut iz korupcije i veza, a ne talenta i truda. Danas Transparency International rangira Irak kao jednu od najkorumpiranijih nacija na svijetu.”

Ekonomski tandem ovdje upozorava: U Iraku nisu dopustili slobodu poduzetnicima da na terenu izgrade novo i održivo bogatstvo.

Ima nade…

Najuspješnije suvremene tvrtke shvatile su na koji način u potpunosti angažirati kreativnost i strast svih svojih zaposlenih. Kao što Davidson zaključuje u intervjuu: “Ovo se može činiti obeshrabrujuće, ali poruka ekonomista nudi nadu. Siromaštvo nije neizbježan rezultat lošeg zemljopisnog položaja, loše kulture, povijesti. Rezultat je nas samih, odnosno načina na koji se ljudi odaberu organizirati. A to znači da možemo promijeniti stvari.”

Svi, čak i najbogatiji među nama, intuitivno znaju, bez da im se mora reći, da ne samo da nejednakost nije pravedna, ona nije ni učinkovita ni produktivna.

Povratak na Net.hr