Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

70 godina od Auschwitza: 'Jesmo li mi bili ljudi, jesu li oni bili ljudi?'

Na veliku obljetnicu oslobođenja nacističkog koncentracionog logora Auschwitza preživjeli progovaraju o načinima na koji su se svih ovih godina nosili s proživljenim traumama.

“Bergen-Belsen je bio logor u koji su nas poslali i taj je bio najgori. Bila je jedna slavina s vodom, nije bilo hrane. Sjećam se da sam kopao po tlu u potrazi za korijenjem i da su ljudi pokraj mene padali i umirali od gladi. Kanibalizam je bio čest. Nikada to osobno ne bih napravio, ali vidio sam druge. Još uvijek se sjećam trenutka u kojem smo oslobođeni, mjesec dana nakon što smo stigli. Ležao sam na svom ležaju kad je netko povikao ‘Gledajte, došli su džipovi’. Izašao sam i vidio britanske vojnike kako ulaze u logor. Bilo je to tako predivno”, priča 93-godišnji Freddie Knoller iz Londona.

Tada je imao 22 godine. Rođen u Austriji, proveo je više od godinu dana u Auschwitzu prije nego što su ga poslali na zloglasni Marš smrti, pješice kroz snijeg i led 32 kilometara do logora u Gleiwitzu.

Šutnja i mentalne blokade

Nakon oslobođenja 1945. Knoller idućih 35 godina nije htio reći ni riječi o tome što mu se dogodilo. Dugo je imao noćne more i budio se vjerujući da je još uvijek u logoru. To je trajalo sve dok ga njegove dvije kćeri nisu nagovorile da im se otvori i progovori o užasima svoje mladosti. Ostali su budni do 4 ujutro i otac im je ispričao sve što mu se u Holokaustu dogodilo. Tada su noćne more prestale.

Njegova reakcija nije neuobičajena. Nakon 2. svjetskog rata mnogi Židovi nisu uopće govorili o proživljenim užasima, a neki su sjećanja i potpuno blokirali.

Eve Kugler je rođena u Njemačkoj i kao dijete je preživjela Kristalnu noć. Nakon toga, roditelji su je poslali u dom za napuštenu djecu u Francuskoj u nadi da će tamo biti sigurnija. U dobi od 11 godina emigrirala je u SAD. Ne sjeća se baš ničega prije toga. Prvo njeno sjećanje je kako dolazi u SAD.

“Ne osjećam se potpuno. Hitler mi je ukrao sjećanje i ukrao mi je djetinjstvo. Znam da su se neke stvari događale prije nego što sam navršila 11 godina i okrećem se iza sebe u potrazi za tim djetetom. Gdje je to ona bila?”, kaže.

Jednom u četrdesetim godinama svog života imala je halucinaciju kako joj je na ruci tetoviran broj, kao što su imali zatvorenici u Auschwitzu. Roditelji su joj preživjeli rat, no ona je napunila skoro 50 godina prije nego što su razgovarali o tome što im se dogodilo i što se zapravo događalo u njenom djetinjstvu.

“Činilo mi se kao da čujem priču nečijeg tuđeg života”, kaže.

Sad ima 84 godine i u posljednjih par godina posjetila je mjesta na kojima je kao dijete živjela u Njemačkoj i Francuskoj. “Trebalo je jako puno godina, no počela sam osjećati da sam stvarno bila tamo, zbog čega se osjećam bolje”, rekla je.

Susan Pollack, koja je u Auschwitz poslana u dobi od 14 godina jedina je u svojoj obitelji preživjela Holokaust.

“To je iskustvo uvijek u meni. Jesmo li mi bili ljudska bića, jesu li oni bili ljudska bića? Zašto su nas pretvorili u nešto tako nehumano i proveli takvo razaranje? U posljednje vrijeme uspijevam to postaviti na mjesto u svojoj psihi gdje mi je lakše nositi se s time, no nikada me ne napušta. Naučila sam kako živjeti s tim”, rekla je.

Danas je Auschwitz posjetila prvi puta.

“Pokušavam ostati snažna. Plače mi se kad razmišljam o tome. Kad si dozvolim osjećaje, mogu plakati non-stop, čak i sad”, kaže.

Povratak na Net.hr