Ovaj tekst objavljen je u sklopu The Guardianove medijske mreže za Svjetsko prvenstvo 2018., čiji je i Telesport član. Behnam Jafarzadeh Kenari piše za Varzesh 3 u Iranu.
Dal Paran tradicionalna je lokalna igra u regiji Lorestan na zapadu Irana; u osnovi, sastoji se od bacanja povećeg kamenja u daljinu. Ovom disciplinom bavio se Alireza Beiranvand tijekom svog djetinjstva. Pomislili biste da mu ona neće puno pomoći u nogometnoj karijeri, ali jest — jer Beiranvand je postao golman, i to takav koji može precizno baciti loptu na 70 metara daljine i asistirati za gol. No, prije nego što je došao do toga, morao je proći mnoge prepreke na svom epskom putovanju iz rodnog kraja do Svjetskog prvenstva u Rusiji i obranjenog jedanaesterca Cristianu Ronaldu.
Rođen u Lorestanu, bio je najstarije dijete u obitelji nomada koji su se neprestano selili i lutali, tražeći zelene pašnjake za svoje ovce. Alireza je, kao i puno druge ondašnje djece, bio pastir. Kad god bi našao slobodnog vremena i društvo, igrao bi Dal Paran ili nogomet.
Kad mu je bilo 12, obitelj se odlučila skrasiti u selu po imenu Sarabias (Sarab-e Yas) od svega nešto više od 1.000 stanovnika, ali takvom koje je imalo svoju nogometnu momčad. Alireza je počeo trenirati, najprije kao napadač, a zatim je zauzeo mjesto među vratnicama kad se golman njegove momčadi ozlijedio. Odlučio je da je to nešto čime bi se želio baviti u životu, ali njegov se otac tome žestoko protivio.
Poput mnogih iranskih očeva, Morteza Beiranvand nogomet nije smatrao istinskim pozivom i želio je da Alireza bude običan radnik. “Moj otac nije volio nogomet i tražio je od mene da radim. Čak mi je nekoliko puta poderao dres i golmanske rukavice, pa sam branio bez njih”, ispričao je Alireza Guardianu. “Zato sam odlučio pobjeći od kuće i otišao sam u Teheran u potrazi za šansom u nekom od velikih klubova prijestolnice.”
Bilo mu je tad 15 godina. Od rođaka je posudio nešto novca za autobusnu kartu i otputio se u neizvjesnost.
“Mislili su da sam prosjak”
Igrom slučaja, u istom se autobusu našao čovjek po imenu Hossein Feiz, nogometni trener u malom klubu Vahdatu. On mu je rekao kako će mu dopustiti da trenira s njegovom momčadi ako plati 200.000 tomana, odnosno oko 250 kuna. Međutim, mladi golman nije imao taj novac. A nije imao ni gdje spavati u Teheranu.
Noći je provodio oko Tornja Azadi, monumentalne građevine koja označava zapadni ulaz u grad, gdje se i inače okupljaju mnogi siromašni migranti. Njegov san je i dalje bio nogomet i želio se izboriti za priliku. “Spavao sam kod ulaznih vrata u klub”, sjeća se Alireza. “Kad sam se probudio, primijetio sam da su mi ljudi ostavili kovanice. Mislili su da sam prosjak! Tog jutra sam si prvi put nakon dugog vremena priuštio ukusni doručak.”
Naposljetku je Feiz pristao dati mu priliku i bez plaćanja i zamolio kapetana momčadi da mu pomogne. On je primio Alirezu u svoj dom na dva tjedna, a zatim su mladiću pronašli posao u tvornici odjeće u vlasništvu obitelji jednog drugog suigrača te mu omogućili da i spava ondje. Sljedeći posao bio mu je u praonici auta. Kažu da je, zbog visokog stasa, ubrzo postao specijalist za pranje terenaca…
Jednog dana je u praonicu stigao legendarni iranski nogometaš Ali Daei, svojedobno član Bayerna. Alirezu su kolege s posla nagovarali da razgovara s njim i vidi može li mu ikona pomoći u karijeri. Ali nije to napravio. “Znao sam da bi mi gospodin Daei sigurno pomogao da sam pričao s njim, ali bilo me je sram pristupiti mu i ispričati mu svoju situaciju”, kaže.
Ubrzo je, međutim, upoznao trenera u jednom od većih klubova, Naftu, i prešao onamo. Još uvijek je bio beskućnik. Isprva su mu dopuštali da živi u prostoriji za molitvu, ali nakon nekog vremena su mu rekli da mora potražiti drugi smještaj. Tako je Alireza pronašao novi posao u pizzeriji, gdje su mu dopuštali da prenoći, što mu je bilo najvažnije. Međutim, jednog je dana na pizzu došao njegov trener, koji nije znao za taj Alirezin posao; nogometaš nije htio da ga ondje vidi, ali vlasnik ga je prisilio da posluži gosta. Nekoliko dana kasnije dao je otkaz. Zatim je radio kao čistač ulica. Ponekad bi sam morao pomesti čitav veliki park i bilo mu je vrlo teško nakon tako napornog rada održavati fizičku spremu za treniranje nogometa.
“Možda je to bila sudbina”
Usprkos svim poteškoćama s kojima se morao nositi, nije odustajao; i dalje je slijedio svoj san.
Njegova je vjera nekoliko puta bila na iskušenju, kao onda kad je klub saznao da je bez dopuštenja otišao na probu u drugu momčad, Homu, i ondje se ozlijedio. Naft ga je potjerao, Alireza je pokušao naći drugi angažman, ali nije uspio. Mislio je da se njegov san ruši.
Ali tada ga je pozvao trener mlade Naftove ekipe i rekao da se može vratiti ako nije potpisao za nekog drugog. “Možda je to bila sudbina da me Homa nije željela”, kaže Alireza. “Da sam ostao ondje, možda nikad ne bih uspio doseći razinu na kojoj sam danas.”
Od tada su stvari krenule na bolje za njega. Počeo je braniti sve bolje i pozvan je u iransku U23 selekciju te postao prvi izbor na Naftovim vratima. Godine 2014. postao je nakratko poznat i izvan Irana, kad je njegova asistencija preko cijelog terena protiv Tractora postala mini-hit na internetu. Igranje Dal Parana u djetinjstvu itekako se isplatilo. Godinu kasnije postao je prvi golman iranske reprezentacije, a u kvalifikacijama za Rusiju uspio je u 12 utakmica očuvati praznu mrežu. Od 2016. je u Persepolisu, gdje ga trenira Branko Ivanković.
“Savladao sam mnoge poteškoće na putu ostvarenja svojih snova i ne namjeravam to zaboraviti”, rekao je. “One su me učinile osobom koja danas jesam.”
Nakon što je dokazao svoju kvalitetu na Svjetskom prvenstvu i skinuo penal Cristianu Ronaldu, možda je sad vrijeme da ode i korak dalje i preseli u Europu. Na kraju krajeva, Alirezino su porijeklo i priroda nomadski; a za nomade putovanje nikad ne prestaje.
