Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOLUMNA HRVOJA KLASIĆA

ŠKOLA ZA (KAKAV) ŽIVOT? Bez oštrih i dubinskih rezova Hrvati će svoju sreću i uspjeh ostvarivati svuda, samo ne u Hrvatskoj…

Bez suštinskih promjena u obrazovanju potencijali hrvatskog društva ostat će neiskorišteni, a u dogledno vrijeme i izgubljeni. Umjesto kreativnih i slobodnomislećih pojedinaca našu će zemlju (nastaviti) voditi bezidejni birokrati upitnog morala, medijima će se (nastaviti) širiti lažne vijesti, o ljudskim će nam pravima lekcije (nastaviti) držati vjerski ekstremisti

Stoljećima su se stanovnici ove zemlje borili za nacionalni identitet, pravo na vlastiti jezik i kulturu, za državnu neovisnost koju su joj osporavali veći, politički i vojno jači susjedi. Ova mala zemlja od svega četiri milijuna stanovnika podnijela je ogromne ljudske i materijalne gubitke tijekom Drugog svjetskog rata, a po njegovu završetku čekao ju je spor i mukotrpan oporavak. Činjenica što su se njezini stanovnici dijelom borili na strani poraženih, a dijelom na strani pobjednika pokazat će se dugoročno sudbonosnom. Desetljećima nakon Hladnog rata neće pripadati niti jednom vojnom i političkom bloku, ali će stiješnjenost između Istoka i Zapada postati glavna odrednica i pokretač njezina razvoja. A onda, nakon pada Berlinskog zida i sloma komunističkih režima u Europi, kada je početkom 1990-ih trebao uslijediti procvat na svim poljima, tu će zemlju zahvatiti nezapamćena politička, ekonomska i društvena katastrofa.

Zvuči poznato? Da, dosta navedenog moglo bi se prispodobiti s ključnim momentima hrvatske povijesti.

Što nas razlikuje od Finske? Oni svoje probleme – rješavaju

Ali zemlja čiju sam burnu povijest prethodnim rečenicama ukratko opisao nije Hrvatska, nego Finska. Nažalost, većina sličnosti između Finske i Hrvatske tu prestaje. Jer, ako problemi i jesu bili slični, ono što ove dvije zemlje bitno razlikuje jest način njihova rješavanja. A upravo u tome i leži odgovor na pitanje zašto je po životnom standardu, političkoj kulturi i poštivanju institucija pravne države Finska danas jedna od predvodnica Europske unije, a Hrvatska, po svim navedenim kriterijima, na njezinom začelju.

Kada se 1990-ih Finska suočila s gospodarskim i financijskim slomom uslijed kojeg su brojna poduzeća bankrotirala, nezaposlenost dosegla 20%, BDP pao za 13%, a javni dug iz dana u dan nekontrolirano rastao, vlada se odlučila na neočekivan potez. Rješenje je odlučila potražiti u obrazovanju. Akumulacija i razvoj znanja, kako u svojoj knjizi “Lekcije iz Finske” objašnjava stručnjak za obrazovnu reformu Pasi Sahlberg, postali su glavna prekretnica koja je zemlju izvukla iz krize. Veća budžetska sredstva dodijeljena razvoju obrazovanja utemeljenom na kreativnosti, kritičkom razmišljanju i inovacijama nisu smatrana troškom, nego ulaganjem. Inzistiranje na kvalitetnijem znanju i vještinama usklađenima s kreativnošću i rješavanjem problema omogućilo je da umjesto klasičnih industrija glavni pokretač razvoja postanu tvrtke koje se bave visokim tehnologijama i izumima.

U Finskoj je danas nastavničko zanimanje jedno od najcjenjenijih

Rezultati ovakvog pristupa postali su vrlo brzo vidljivi u svim segmentima finskog društva. Ne samo što je gospodarstvo postalo jedno od najkonkurentnijih na svijetu, nego je ulaganje u znanje učinilo Finsku jednom od zemalja s najvišim stupnjem blagostanja. Po mišljenju stručnjaka, stalno unapređenje kvalitete života, poštivanje ravnopravnosti spolova, niska razina korupcije, efikasna i transparentna javna uprava, jačanje socijalne države, razvitak civilnog društva i sveprisutni osjećaj za društvenu pravdu i solidarnost direktno su povezani upravo s (finskim) modelom obrazovanja.

U izgradnji društva znanja i blagostanja ključnu ulogu igrale su škole i, više od svih, nastavnici. Zbog svega navedenog nastavničko zanimanje je danas u Finskoj jedno od najcjenjenijih, a nastavnički studij traženiji od, recimo, medicine, prava ili arhitekture. Prema nekim istraživanjima, veliki broj mladih Finaca ocijenio je upravo zanimanje učitelja najpoželjnijim zvanjem za svog idealnog (bračnog) partnera. Zbog velikog interesa i konkurencije na nastavnički se studij upisuju samo najbolji i najnadareniji pojedinci, a kad jednom postanu nastavnici država i lokalna zajednica trude se nagraditi njihovu ulogu u stvaranju boljeg društva. Kako kroz adekvatnu zaradu, tako i kroz poticanje kontinuiranog profesionalnog razvoja i stručnog usavršavanja. I, što je možda najvažnije, učenici, roditelji i vlasti u Finskoj imaju visoko povjerenje u svoje škole i nastavnike. Jer su svi zajedno, bez obzira na političku i ideološku orijentaciju, osvijestili da uspješan narod može biti samo onaj koji je visoko i široko obrazovan.

A ovako je u Hrvatskoj…

Tako je to u Finskoj. Nažalost, ne i Hrvatskoj. U trideset godina neovisnosti i demokracije političari nisu uočili vezu između kvalitetnog obrazovanja i naprednijeg, tolerantnijeg i pravednijeg društva. Ili možda baš jesu, pa zato svaki pokušaj kurikularne reforme i unapređenja statusa nastavnika i doživljavaju kao alarm na uzbunu. Jer su svjesni da u društvu koje bi počivalo na znanju, pravdi i transparentnosti većina njih se nikad ne bi mogla baviti politikom, a kamoli donositi odluke od javnog interesa.

Bez oštrih i dubinskih rezova koji bi rezultirali ne kozmetičkim nego suštinskim promjenama u obrazovanju potencijali hrvatskog društva ostat će neiskorišteni, a u dogledno vrijeme i izgubljeni. Umjesto kreativnih i slobodnomislećih pojedinaca našu će zemlju (nastaviti) voditi bezidejni birokrati upitnog morala, medijima će se (nastaviti) širiti lažne vijesti, o ljudskim će nam pravima lekcije (nastaviti) držati vjerski ekstremisti, a oni najbolji među nama svoju će sreću i uspjeh ostvarivati svuda, samo ne u Hrvatskoj.

I da, za kraj jedna, možda simptomatična, zanimljivost. Još 1993. finske su vlasti pokazale što vide kao prioritet i osnovale Povjerenstvo za budućnost. Prije dvije godine hrvatske su vlasti pokazale što one vide kao prioritet i osnovale Povjerenstvo za prošlost. Očito i jedni i drugi žele biti spremni za borbu. Prvi za bolje sutra, drugi za bolje jučer.

Možda ovaj primjer ne znači ništa. A možda ipak znači sve.

Povratak na Net.hr