Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

PROPALI POSAO S AVIONIMA RAZOTKRIO JE NEŠTO DUBINSKI UZNEMIRUJUĆE: Ovaj skandalozni potez političari ponavljaju svaki put. Do kada?

Kakav je međunarodni ugled Hrvatske i donose li naši političari suverene odluke kojima brane nacionalne interese?

Na stranu rasprave trebaju li Hrvatskoj uopće borbeni avioni. Na stranu čak i izračuni na što bi sve bilo pametnije u ovom trenutku potrošiti tri milijarde kuna. Mene u cijeloj priči oko neuspjele kupnje aviona iritira nešto drugo. Ovo je, nažalost, samo jedan u nizu primjera koji pokazuje nemoć državnog vrha da zaštiti nacionalne interese.

Jer, nije toliko problem u lošem izboru. Veći je problem u nemogućnosti samostalnog izbora. Hrvatska je u ovoj kao i nizu drugih priča morala izabrati ne ono što joj najbolje odgovara već ono što joj se sugeriralo da izabere.

Prije nekoliko godina imali smo sličan problem s prodajom naftne kompanije kao najvrjednijeg komada “obiteljske srebrnine”. Najbolje ponude s Istoka morali smo ignorirati da ne naljutimo Zapad. Posljedice tadašnjeg “izbora” godinama osjećamo, a s obzirom na ono što u bliskoj budućnosti očekuje sisačku rafineriju i njene radnike, još ćemo dugo i osjećati.

Jesmo li postali ‘moneta za potkusurivanje’?

Sve u svemu, nakon što je “nenarodna vlast” nekoliko hladnoratovskih desetljeća uspješno odolijevala, demokratski izabrana hrvatska vlast uspjela je vrlo brzo svoju neovisnu državu učiniti “monetom za potkusurivanje”. Je li razlog svemu veličina zemlje i broj stanovnika? Ili, činjenica da nismo bogati naftom i rudama?

Prije točno pedeset godina, u siječnju 1969., na stol predsjednika jedne male, industrijski slabo razvijene i rudama ne bogate države stiglo je pismo iz glavnog grada SAD-a. U njemu novoizabrani američki predsjednik Richard Nixon, samoinicijativno, izražava želju da posjeti spomenutu zemlju i osobno upozna njenog predsjednika.

Nekako u isto vrijeme francuski predsjednik Charles de Gaulle u Parizu je dočekao premijera iste te zemlje riječima “nema posjeta šefa europske države ili vlade koji bi nam izgledao prirodniji i koji bi nam pričinio veće zadovoljstvo od vašega.”

Komunistički saveznik Zapada

Riječ je u oba slučaja o državi u kojoj su Hrvati bili konstitutivan narod, i čiji su predsjednik i premijer bili Hrvati. Nekoliko mjeseci ranije na već spomenuti stol stiglo je pismo i iz Vatikana. Pohvalivši njegovu ulogu u izgradnji mira u svijetu papa Pavao VI .svoju poruku “Njegovoj ekselenciji, maršalu Titu, predsjedniku Jugoslavije” završava riječima “molimo se da svemogući Bog pruži svoju zaštitu Vama i Vašoj plemenitoj zemlji.”

Tih godina ta mala i ne bogata zemlja nije prilagođavala svoje političke i ekonomske interese drugima nego su drugi, uključujući i one najveće i najjače, svoje interese prilagođavali njoj. Evo samo jednog primjera. Američki kongres donio je čitav niz amandmana koji su zabranjivali poslovne odnose SAD-a s komunističkim državama, kao i svim onim državama koje su pomagale njihovog neprijatelja, Sjeverni Vijetnam.

Amandmani nisu vrijedili jedino ako bi američki predsjednik poslovnu suradnju s nekom državom proglasio nacionalnim interesom. Iako se Jugoslavija nije odricala komunizma niti podrške vijetnamskom narodu, već naprotiv nastavila otvoreno kritizirati američku politiku u Indokini, američki su predsjednici u odnosima s Jugoslavijom redovito vidjeli interes od nacionalnog značaja, a u toj državi važnog “komunističkog saveznika”.

Mala smo država, ali ne moramo biti nevažni

Predstavlja li sve navedeno nostalgiju za Jugoslavijom? Ne, ali budi sjećanje na državu koja nikome nije podilazila već je ustrajavala u svojim stavovima i principima bez obzira sviđali se oni nekome ili ne. I baš zbog toga bila cijenjena u cijelom svijetu.

Sve ovo ne pišem kako bih naricao nad prošlošću već kako bih ukazao da biti mali ne podrazumijeva i biti nevažan. A upravo jugoslavensko iskustvo govori u prilog toj tezi. Ono nas upozorava na brojne pogreške koje u budućnosti trebamo izbjegavati, ali istovremeno i na neke primjere koji mogu biti itekako poučni i inspirativni.

Izgradnja međunarodnog ugleda i obrana nacionalnih interesa svakako spadaju u tu kategoriju.

P.S. 

U svjetlu čestih usporedbi prošlosti i sadašnjosti meni nepoznat autor ovih je dana na šaljiv i ironičan način prokomentarao i neuspjelu kupnju aviona. Na slici koja kruži internetom Josip Broz Tito sa širokim osmijehom na licu govori: “Dugo se nisam ovako nasmijao. Ja sam imao tvornicu aviona, a vi ni polovne niste u stanju kupiti”. S obzirom na to da bi se sličan scenarij uskoro mogao primijeniti na brodove, ali i mnoge druge proizvode, bojim se da će svaka nova šala izazivati sve manje smijeha.

Povratak na Net.hr