Bila je to sasvim obična večer, osim što je neon bio nekako čudno plavkast, ili se to Kukili i Lazi samo činilo jer su prvi put nakon deset godina slobodno gledali gore i svud okolo, šećući kroz grad odjeveni u havajske košulje i hlače od jeansa s onim zgužvanim tragovima iskuhavanja, kako je to bilo moderno nekad, ako je uopće ikad i bilo, ako se to, naime, Kukili i Lazi nije samo činilo. Jer, oni su o modi imali i onomad više-manje iskrivljenu predodžbu, zahvaljujući onoj nesretnoj Marti, babuskari koja je sve to, sve te havajke i sav taj iskuhani, pomalo dlakavi jeans, donosila iz Istanbula, prodavajući po susjedstvu tu robu po prilično povoljnoj cijeni, sve dok Kukila i Lazo jedne noći, u naletu lopovske inspiracije, nisu Martu zagutili, ne sasvim namjerno, ali bogme, niti sasvim slučajno, jer bijahu uvjereni da stara ima love dovoljno za njihovu budućnost. A kad su Kukila i Lazo otkrili da prokleta babuskara lovu doista ima, cijelih dvadeset tisuća maraka, ali sve to na knjižici Privredne banke koju su pronašli naknadno, oni su u groznici lopovske inspiracije pomislili da nekako kamufliraju njezinu smrt i onako mrtvu je odšlepaju u banku ne bi li na neki način uspjela podignuti te novce, i odlučili su to učiniti pa makar i njima to bilo zadnje.
Kukila je rekao da će reći da su joj nećaci. Lazo je klimnuo. Kukila je rekao kako će reći da je strini Marti slabo i da joj odmah trebaju pare za njemačke lijekove. - Odmah - rekao je Lazo.
Kukila je rekao da voze sad strinu direktno u Njemačku na liječenje. - Na liječenje - potvrdio je Lazo.
Sve dok rat nije donio svoje priče, dugo, dugo se pričalo o tome kako su Kukila i Lazo mrtvu, već pomalo drvenu babu šlepali po gradu, kao neprimijetno, noseći je svatko sa svoje strane, onako kako se šlepa ozlijeđeni nogometaš, kad prebaci ruke preko ramena dvojice suigrača, samo što je između Kukile i Laze bila baba Marta, glave zabačene ustranu, a oni su nečujno stenjali pod njenom masom od koje je velik dio otpadao na sise, tegleći je pod tim, sasvim nemogućim kutom, a još je to moralo sa strane izgledati kao da je sve u redu. I začudo, pričalo se, nitko u to rano jutro u rujnu 1990. nije doista obratio pažnju na to njihovo čudno kretanje, za vrijeme kojega su Kukila i Lazo zastajkivali, hvatali daha, psovali, pravili pauze, naslanjali babu Martu na zid, čak se i pomalo svađali, jer je od Martina kućerka do Privredne banke bilo dobrih tristo-četristo metara, a oni nisu bili baš neki ljudi od kondicije. Negdje na pola puta Lazo je rekao da ne može više, a i Kukila se osjećao slično, te ga je užasan bol u plućima, vratu i svim mišićima, natjerao da još jednom promisli o smislenosti plana, jer postojala je, pomislio, ipak prilična vjerojatnost da ih skuže u toj banci, a opet tih je dvadeset somova maraka tako blizu, tu su na dvjesto metara i da baba Marta nije tako užasno teška osoba razmislio bi zasigurno o svemu tome još jednom, no ovako je, unatoč svemu, rekao Lazi da je ipak bolje da je ostave tu, odmah tu u ovom haustoru, jer mora se priznati da je plan propao. - Propao - rekao je Lazo.
Sutradan su obojicu priveli u stanicu, a načelnik Ratko uopće ih nije ispitivao nego je samo rekao da su oni najveći ološ ovoga grada i da dobro zna da su oni to napravili, jer da nema tko drugi. Kako su nas skužili, pomislio je Kukila i odlučio se braniti šutnjom, dok je pak Lazo primijenio drukčiju taktiku i urlao je da su oni nećaci, da je babi trebalo love za švapsku medicinu, da su je htjeli odvesti na liječenje, ali... nije upalilo.
Bila je ovo, dakle, njihova prva večer na slobodi, a inače sasvim obična večer u gradu, osim što se Ćuk napio u Picikatu, gdje se oduvijek okuplja naše staro društvo, i gdje svi mi vrlo dobro znamo da je Ćuk dobroćudna gromada koja se predugo valjala po rovovima i koja se nalije dva-tri puta na godinu, kada ga treba pustiti na miru, samo mu klimati glavom i sve će biti u redu. Osim toga, tu je i Picko koji je, kao što je poznato, takva picajzla da odmah zove policiju u slučaju bilo kakvoga ugrožavanja njegova vlasništva, a policijska je stanica udaljena od kafića otprilike sto pedeset metara, odmah je iza ugla, tako da čak ni u ovim ludim vremenima u Picikatu nema nekih opasnih frka, pa ih nije bilo ni te večeri, koja bijaše sasvim obična, osim što je možda za Kukilu i Lazu neon bio nekako čudno plavkast, tek nešto malo poznatiji od svega ostaloga.
Gledajući ih, čovjek bi pomislio da su Kukila i Lazo naprosto dva neobična pedera iz Istočne Europe, jer tako su, držeći se jedan drugoga, gotovo pod ruku, hodali gradom te večeri, a uostalom, vrag zna koliko se toga u njihovim životima moralo promijeniti u ovih deset godina, koje su izdržali vladajući se dobro, iznimno dobro, te su stoga i nagrađeni smanjenjem kazne: mada su onomad, kao recidivisti, dobili po dvadeset, kazna im je smanjena na po deset godina, dakako, pod uvjetom besprijekornog vladanja na slobodi.
Iako je u to teško povjerovati, sve je, što kažu, danas moguće, pa valjda i to da su se Kukila i Lazo promijenili, da su postali dobri građani, pa čak su se, eto, ako ćemo biti zlobni, počeli doimati plaho i nježno, hodajući nekako nezgrapno ženskasto, gotovo ruku pod ruku, u tim blago raskopčanim havajkama i kuhanom turskom jeansu, po ovom našem gradu koji se promijenio u ovih deset godina, svakako, makar isto toliko koliko i oni. Kukili i Lazi, dapače, činilo se na trenutke kao da se radi o jednome posve drugome gradu, jer ne samo da je mnogo toga nije bilo na svome mjestu, nego je ovdje sve drukčije i mirisalo, drukčiji su bili zvukovi, drukčiji ljudi, a oni u prvih pola sata šetnje nisu sreli baš nikoga poznatoga, što ih je nekako potmulo uplašilo, te nijedan ni drugi nisu o tome rekli ni riječi, govoreći stalno rečenice poput: - Uf, gle, ovde je sad mjenjačnica!
A, pijani Ćuk je već potpuno zaboravio, ne samo na sve one kojih već dugo nema u gradu, nego čak i na one koji su prisutni. Napravio je te večeri u Picikatu stvarno antologijski incident koji će se vjerojatno prepričavati dovijeka, osim ako se struktura stanovništva baš potpuno ne promijeni. Valja napomenuti da je u Picikatu WC nekako ukopan, pa se treba spustiti malim zavojitim stubištem, te je dobroćudna gromada Ćuk najnormalnije otišao dolje pišati, najnormalnije je izvadio kurac i počeo, i tek kad je odozdo počela vriska skužio je da piša po nečemu, izgleda po nekoj djevojci, a kad je ustala i počela se, histerično urlajući, brisati i otresati shvatio je da je to upravo ona, Marija, jedina kojoj se te večeri, dječački i stidljivo upucavao, i koja ga je odbila, ali na tako blag i majčinski način, da je upravo zbog toga, iz nekakve zbunjenosti, počeo piti, te joj je, kad ju je uočio dolje, doista htio priskočiti u pomoć, ili se makar ispričati, onako sa izvađenim kurcem koji se, bez ikakve loše namjere, više-manje istinktivno, već bio malo i uzdigao, te se je nesretna njegova ljubimica, u strahu, s licem punim užasa i gađenja, uz promukli, čudan jecaj, pojavila gore, na vratima toaleta, a Ćuk je ostao neko vrijeme dolje, glave pritisnute na zid, ipak se morao popišati, mada mu se činilo da čuje odozgo nekakvu graju, nalik na smijeh, ali možda nalik i na napad, nalik na linč i progonstvo, i bio je uhvaćen u zamku, no nije, s glavom naslonjenom na hladnu, tamnu keramiku, dolje u WC-u, nije uspio smisliti ništa, nikakav izlaz, ništa dobro, te je, zakopčavši se jedva, mrko krenuo gore zapinjući ramenima o zidove, a kad se uspeo i došao do šanka, shvatio je po trenutnoj tišini ispod glazbe, po pogledima, da su svi uvjereni da je svinja, da smrdi, sigurno, da, ja i jesam prljava, krvava, svinja, iako ne, pomislio je, ne ipak, ne baš tako ozbiljno kao što zvuči, ne tako kao što to može izgledati u toj tišini što ulazi u glavu kao voda koja se penje, a kad je ogledavši se nijemo okolo vidio Picka kako spušta slušalicu, sunuo je, u nekoliko koraka, gledajući kao utopljenik, van iz kafića, te se na pragu sudario s Kukilom i Lazom, i odbacio ih obojicu natrag kao ogroman val, a kad je Lazo krenuo da nešto zausti dobio je golemom šakom u zube, koji su upali u usta, Kukila je dobio također, pa onda je Lazu mlatnuo nogom u lice, Kukilu također, pa još jednom Lazu u trbuh, Kukilu također, i tako je to trajalo dobrih par minuta, još ih je na podu cipelario nemilo, slomio im je sigurno, što u glavi, što u trupu, gomilu kostiju, a kad se ovi više uopće nisu micali, krenuo je prema prometnome znaku na kojemu je pisalo STOP, te ga je iščupao, zajedno s postoljem, i bacio sve to na cestu, te je produžio ravno, skrenuo ulijevo, hodao stotinjak metara, došao do parkirališta, naletio, nekim čudom, na otključan automobil, plavi jugo s ključem u bravi, te ga je upalio, krenuo prema rijeci i tamo lupnuo u nekakav zid pod nasipom, pa je izašao iz auta, doteturao do obale, sjeo i zapalio cigaretu, zagledan u mrak.
Večer je već ponovno tonula u sebe, jedna se Marija brzim hodom, osvrćući se nekamo sa strane, kao da bježi u krivome pravcu, primicala svojoj kući, dok je u Picikatu glazba prekrivala smijuljenje i žamor, a ispred su policajci vukli do marice onu dvojicu, još uvijek ne znajući da se radi o Kukili i Lazi, jer tko je odmah mogao znati da su to oni, Kukila i Lazo, oni što ih inspektor Ratko spominje kad se narolja, bogati, pa da mi je vidjeti tu budalu koja ih je pustila, uvjetno puštati, čovječe, Kukilu i Lazu, ej zamisli, Kukilu i Lazu koji su, dok su ih ubacivali u maricu, u polusvijesti pokušavali vidjeti gdje su, ugledati neki znak po kojemu će, nakon deset godina, prepoznati ovaj grad, škiljeći kroz slijepljene trepavice, zurili su, koliko su mogli, u pulsirajuću neonsku reklamu Picikata, kao u krvavi zalazak sunca ispod razbijenih arkada, sve dok za njima nisu zalupili vrata marice, i sva je prilika da je njihovoj uvjetnoj slobodi tu bio kraj, jer ih otad više nitko nije vidio.
Robert Perišić
