Ili u kojoj mjeri treba slušati srce, a u kojoj razum? Film Sjeverno predgrađe (1999.), austrijske redateljice Barbare Albert, opisuje život troje izbjeglica u Beču sredinom devedesetih godina, za vrijeme rata u zemljama bivše Jugoslavije. Mlada Srpkinja Tamara susreće u klinici za abortus svoju poznanicu iz djetinjstva ? Bečanku Jasmin koja se nalazi pred sličnim životnim dilemama. Spletom okolnosti djevojke počinju zajedno stanovati i među njima se javlja veliko prijateljstvo. U isto vrijeme redateljica prikazuje život mladog Rumunja koji želi emigrirati u Ameriku i Sarajlije Senada s kojima će se kasnije djevojke povezati. Cijeli film odiše altmanovskim sudbinskim paralelizmom, noćnim ugođajem ? vožnje kroz grad, proslava Nove godine, kolodvor, smrznuta rijeka, a dominantni ton daje mu nostalgija za domovinom, boljim sutra, Amerikom.
A iz te "uvijek bolje Amerike" - u španjolskom filmu Djed (1998.), redatelja Jose Luisa Garcie, - vraća se stari čangrizavi grof od Albrita. I to iz prilično banalnog razloga: ustanoviti koja je unučica zakonita nositeljica plave krvi. Budući da se radnja odvija na početku 20. stoljeća svi su protagonisti kostimirani, patetični, usporeni i smješteni u raskošnu scenografiju španjolskih ljetnikovaca i bujnog raslinja. No, stari grof nikako da umre i otkrije koja mu je unučica prava. Nakon dvosatnog mučenja i rastezanja radnje, i glumci i gledatelji gube odnos prema realnosti da bi na kraju svi zajedno spoznali da je "čast sranje" i da ljubav sve pobjeđuje (djedica ostaje živjeti na imanju s nezakonitom unučicom i starim učiteljem, kojeg je tijekom cijelog filma dobrano maltretirao i nagovarao na kvazi-samoubojstvo).
