Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

OSTAO SAM BEZ KLJUČNOG LIKA SVOJIH KOLUMNI: Frendovi kriminalci, uzbudljiva putovanja i osebujni savjetnici. O čemu ću sada pisati?

Jako sam se veselio i predsjedničinim putovanjima izvan Hrvatske. Znao sam da će njezina strast prema fotografiranju na nekoj poznatoj lokaciji ili u društvu poznatih osoba postati odličan materijal za priču. I rijetko kad sam ostao zakinut. Među najinspirativnijima su svakako bili pokušaji državničkog selfija s vanjske strane ograde Bijele kuće i državničkog probijanja u prvi red do Donalda Trumpa u maniri najboljeg igrača američkog nogometa

Prošlotjednu kolumnu posvetio sam iracionalnim lupetanjima hrvatskih desničara povodom (mogućeg) izbora “komunista” Zorana Milanovića za hrvatskog predsjednika i (mogućim) posljedicama tog izbora po hrvatsko društvo. Svoj pokušaj racionaliziranja iracionalnog započeo sam riječima “I što sad?”. Nakon što je tekst postao javan shvatio sam koliki sam propust učinio. Posvetivši se u potpunosti novoizabranom predsjedniku niti jednom riječju nisam spomenuo dosadašnju predsjednicu. Tu pogrešku sada ispravljam, pa čak i tekst započinjem na isti način.

I što sad? U gotovo 100 kolumni koliko sam ih objavio na ovom portalu hrvatska predsjednica bila je jedan od najčešćih likova. Njezine misli, riječi i djela za mene su uvijek predstavljali neiscrpan izvor inspiracije. Kad nisam znao o čemu pisati bilo je dovoljno pročitati nekoliko njezinih izjava, i to je bilo to. Rečenice su se same pisale. Ono što me je posebno veselilo, kolumne u kojima sam spominjao hrvatsku predsjednicu redovito su bile najčitanije.

Kao povjesničara kod gospođe predsjednice me najviše fascinirao njezin širokogrudan način suočavanja s prošlošću. Svoju širinu pokazivala je istovremenim hvaljenjem postupaka hrvatskih antifašista i relativizacijom postupaka hrvatskih fašista. Svoju autonomnost pri iznošenju stavova pokazivala je neprihvaćanjem mišljenja nekih tamo profesionalnih povjesničara pa je “Za dom – spremni” u svega nekoliko dana razlike bio i stari hrvatski i stari ustaški pozdrav. Ovisno s kojim je savjetnikom, naravno neprofesionalnim i nepovjesničarom, taj dan popila kavu.

Jako sam se veselio i predsjedničinim putovanjima izvan Hrvatske. Znao sam da će njezina strast prema fotografiranju na nekoj poznatoj lokaciji ili u društvu poznatih osoba postati odličan materijal za priču. I rijetko kad sam ostao zakinut. Među najinspirativnijima su svakako bili pokušaji državničkog selfija s vanjske strane ograde Bijele kuće i državničkog probijanja u prvi red do Donalda Trumpa u maniri najboljeg igrača američkog nogometa.

A tek njezina lojalnost prema prijateljima…

Posebnu pozornost kod mene je budila predsjedničina lojalnost prema prijateljima. Nije ih se odricala bez obzira radilo se o osuđenim dilerima droge ili osobama osumnjičenima zbog gospodarskog kriminala i milijunskih šteta na račun hrvatskih poreznih obveznika. Pozivanjem onih najproblematičnijih na državne svečanosti i odlaskom na njihove rođendane predsjednica je u nekoliko navrata mladim sugrađanima poslala poruku kako podržavati prijatelje kada se nađu u nevolji.

A tek kad se sjetim kako su mnogi s podsmijehom komentirali njezina obećanja o boljoj budućnosti. Pa samo ne-pravi Hrvati nisu osjetili ponos kad su čuli predsjedničino obećanje da će država u kojoj žive biti među najrazvijenijim zemljama EU-a i svijeta? Samo nevjerni Hrvati nisu odustali od napuštanja domovine kad su čuli da će predsjednica otvoriti nova radna mjesta s plaćom od osam tisuća eura?

Velika sam očekivanja od predsjednice, kao bivše ministrice vanjskih poslova i dugogodišnje diplomatkinje, imao upravo na području vanjske politike. I u tome ne samo da nije razočarala nego je učinila nešto što niti jednom svjetskom državniku u povijesti nije uspjelo. Kako je sama pomalo skromno, kao da se ne radi o potezu ravnom čudu, priznala, predsjednica je Hrvatsku izvukla iz regiona! I da, svima koji ne vjeruju, dovoljno je da otvore neku (ažuriranu) zemljopisnu kartu ili jednostavno sjednu u automobil i krenu na istok, zapad, sjever ili jug, pa da im postane jasno kako u našem susjedstvu više nisu države koje su tu bile prije nego je gospođa Kitarović postala predsjednica. Sad je Hrvatska u nekoj skroz drugoj regiji. Kojoj će državotvorno – kreativni hrvatski jezikoslovci sigurno uskoro izmisliti i neko originalno ime.

Nisu predsjedničine vještine dolazile do izražaja samo pri obavljanju ozbiljnih, državničkih poslova. Koliki bi se građani širom svijeta odrekli visokog životnog standarda i nulte stope tolerancije na korupciju samo kada bi im, kao nama, na čelu države bio političar s takvim pjevačko-recitatorsko-navijačkim talentima.

Ipak, nema mjesta panici

A onda su došli izbori i odjednom me obuzeo osjećaj panike. Zlatna žila mi je pred očima nestajala. Oaza se pretvarala u fatamorganu.

I, pomislim si, što sad?! Pa je li moguće da me sustigla ona stara kletva: dabogda imao, pa nemao! O čemu ću ubuduće pisati? S tom sam nelagodom otišao spavati. Međutim, već sutradan, čim sam otvorio oči, upalio TV i na ekranu ugledao generala Krstičevića osmijeh mi se počeo vraćati na lice.

Dobro je! Nema mjesta panici, probudio sam se u Hrvatskoj.

Povratak na Net.hr