Slaven Bilić točno je šest godina vodio Vatrene, odnosno u tri ciklusa. Dvaput je ispunio sveti cilj i plasirao nacionalnu momčad na veliko natjecanje, a jednom nije uspio.
Cijelo to vrijeme svjedočili smo koliko posao izbornika troši čovjeka koji je prije bio znan tek kao smireni nogometaš, a ne kao trener, iako je vodio nakratko i Hajduk i dvije godine mladu reprezentaciju.
Ustoličenje Slavena Bilića u ljeto 2006. godine bilo je svojevrsno iznenađenje. Nakon što na svjetskoj smotri u Njemačkoj Zlatko Kranjčar nije prošao skupinu, Marković i njegovi ljudi su ga ekspresno smijenili, počeli pregovarati s mnogim trenerima, između ostalog i s Trapattonijem. Među svim tim opcijama Bilić i nije bio neki favorit. Ipak, njegova kandidatura je prošla, mnogi su tada tvrdili zato što je on bio - najjefetinije rješenje.
Nakon prvih rezultata u kvalifikacijama za odlazak na EP 2006. godine u Austriji i Švicarskoj počela je euforija zbog Bilićevog izbora. Odjednom je postao ljubimac nacije, u Zagrebu je na koljena bačena Engleska, igralo se dobro, u momčad su postavljeni stubovi njegove mlade reprezentacije. U zemlji nije bilo čovjeka koji je bio kontra Bilića. Kada se još na Wembleyu satrla engleska reprezentacija koja zbog toga nije išla na EURO, euforija je bila na vrhuncu. Slaven Bilić bio je Slaven nazionale, mediji i navijači su se praktički natjecali u hvalospjevima.
Na samoj europskoj smotri Hrvatska je igrala jako dobro, lako je prošla skupinu s tri pobjede i bio je to vrhunac nogometne euforije u Bilićevom mandatu. Pa tko je tada uopće mogao reći nešto protiv Bilića.
Došao je i taj nesretni dvoboj s Turskom u četvrtfinalu europske smotre. Sve znamo, Hrvatska je povela u 119. minuti, primila gol u drugoj minuti nadoknade. Bio je to šok od kojeg se Bilić, ali ni Vatreni nikad nisu oporavili. Dobar dio novinara vidio je Bilićevo skakanje po terenu, utrčavanje prema Klasniću, strijelcu našeg gola, a zbog njegovog trčanja po terenu sudac Rosetti utakmicu je produžio za još dvije minute, iako je prethodno najavio samo minutu produžetka.
Prve kritike koje su se uopće pojavile, i zbog igre protiv turske momčadi koja je nastupila sa sedam rezervista zbog kartona, i zbog njegovog dugotrajnog utrčavanja na teren silno su pogodile osjetljivog Bilića. Od tada Bilić sve više zatvara formaciju reprezentacije pred medijima, pripreme se održavaju u strogoj izolaciji, a prvi puta je uvedeno i pravilo da novinari više ne smiju putovati zajedno s reprezentacijom na gostovanja. Intervjui su se prorijedili, ne samo s izbornikom, već i s reprezentativcima koji su lako bježali od novinara jer su isto vidjeli i kod svog šefa.
U drugom kvalifikacijskom ciklusu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku 2010. godine počeli su se pojavljivati i ozbiljni rezultatski problemi. Dva kraha protiv Engleza, 1:4 u Zagrebu i 1:5 u Londonu, te samo dva remija protiv Ukrajine koštali su reprezentaciju i mira i samopouzdanja. Bilić je bio sve nervozniji u ophođenju s novinarima. Naposljetku, počeli su se pojavljivati i prvi krikovi s tribina, krikovi protiv Bilića. S najgorim kritikama susreo se nakon odlaska igrača na zabavu u Funtanu, klub nedaleko Rovinja gdje se momčad pripremala za posljednju utakmicu kvalifikacija u Kazahstanu.
Nekoliko pijanih igrača uslikali su fotoreporteri, nitko nije potom kažnjen i počelo se govoriti da Bilić više nema autoritet u momčadi. ostalog se sjećamo, Englezi su sami 'klekli' u Ukrajini, Hrvatska nije ulovila ni dodatne kvalifikacije. Bilić je bio pod paljbom, no nije želio sam otići, iako se u javnosti stvorila kritična masa.
Predsjednik HNS-a Vlatko Marković dao mu je novi dvogodišnji mandat, Bilić je to objeručke prihvatio, a zbog dotadašnjih kritika njegova izolacija bila je sve veća. Sada se Bilić suočavao već s ozbiljnim primjedbama i na izbor igrača, na taktiku, a neke utakmice nacionalne momčadi odigrane su toliko loše da je teško sutradan bilo čitati novinske izvještaje.
Poput dvoboja u Tbilisiju protiv Gruzije, u Ateni protiv Grčke. Znamo koliko je teško to pogađalo Bilića, a vidjelo se to i po njegovom ponašanju, no ako je barem u nečem Bilić bio ustrajan bio je u svojoj - ustrajnosti! I nagrađen je sjajnom partijom u Istanbulu protiv Turske, partijom koja je Bilića i momčad lansirala na ovaj zadnji EURO u Poljskoj i Ukrajini.
I nije bilo loše na EURU, no kod izbornika smo vidjeli jedno novo opredjeljenje. Odlučio se za čvrsti kostur momčadi, za mlađe igrače koje je forsirao u sve tri utakmice. Zanemareni su bili dotadašnji stožerni igrači, poput Šimunića, Kranjčara, Eduarda... Tko zna, možda je Bilić spoznao svoje prethodne zablude, no to i nije toliko bitno. U ocjenjivanju Bilićevog rada i objašnjavanju "stotinu Bilićevih lica" bitno je vidjeti što je i ostavio svom nasljedniku.
A ostavio je dobro posloženu reprezentaciju, izvrstan rejting i sačuvan kult nacionalne momčadi. Griješio je, najbolje da nije griješio, pa onda bi bio i prvak svijeta, a ne gledao po Južnoj Africi utakmice kao turist. No, napravio je više dobrog nego lošeg. Nekako nas je i strah pomisliti što bi napravio u Poljskoj i Ukrajini da nije bilo nelogičnih i nepoštenih odluka sudaca, Engleza Webba i Nijemca Starka. Možemo samo pretpostaviti što danas Bilić misli o njima!
